Arhiv tekstova

Svoju tvrdnju da mu vrijeme ništa ne znači moravičko-subotički snimatelj-fotoreporter Mihály Novák potvrdio je i posljednjom izložbom Magija starih tehnika – putovi i drveće, koja je može pogledati u Suvenirnici ispod Gradske kuće u Subotici. Dvadesetak slika, rađenih u tehnikama cijanotipije i argentotipije, predstavljaju zapravo autorov aktivni put vraćanja u prošlost. Tako posjetitelj može vidjeti predjele snimljene na Čikeriji, u Bajmaku, Staroj Moravici, Bačkoj Topoli, Ludašu..., a sve to, po riječima autora, prikazuje njega »kao samca na putu neizvjesnosti«.

 

Tehnike iz XIX. stoljeća 

 

Tko se sjeća intervjua s Novákom na stranicama Hrvatske riječi o lomografiji, sjetit će se i njegovih riječi kako je lomografija »ipak fotografija«, ali takva u kojoj snimatelj ne dopušta da fotoaparat upravlja njime nego se do konačne verzije dolazi promišljanjem. Objašnjavajući, pak, argentotipiju i cijanotipiju Novák kaže kako ih je – u potrazi za tehnikama iz XIX. stoljeća – izabrao zbog neizvjesnosti. Kako veli, jedan će negativ u pet otisaka dati isto toliko različitih rezultata koji su do kraja nepoznanica. Držeći se uvodne da mu vrijeme ništa ne znači, dodat će Novák i to da se slikanjem zavičaja mu bavi posljednjih pet-šest godina, ali i da ih javnost možda ne bi vidjela – za sada sigurno – da nije bilo Olge Kovačev-Ninkov iz subotičkog Gradskog muzeja, koja je sastavila slike i organizirala izložbu.

Poput starih razglednica

 

Govoreći na otvorenju izložbe Melinda Torok istaknula je kao značajku Novákovih slika da je – iako na njima nema tečevina moderne civilizacije – riječ o motivima seoskog ozračja koje se u posljednjih 150 godina nije puno mijenjao. Nije, međutim, slučajno što upravo to pitoreskno ozračje nekako raznježuje dušu: ono što čujemo u Beethovenovoj Pastorali (VI. Simfonija) ili Smetaninoj Vltavi obično vidimo na slikama krajolika. Kao što su i Novákovi. Potoci, drveće, njive i nebo koji su – kao što bi Balašević u svojoj himni Vojvodine rekao – »spojeni šavom« predstavljaju upravo to vrijeme koje autoru ne znači ništa i koje se, što bi rekla Melinda Torok, nije promijenilo u posljednjih stoljeće i pol.

Tu vremensku konstantu krajolika Novák je dodatno obogatio i oplemenio tehnikama iz XIX. stoljeća tako da izložene fotografije još više dobivaju na autentičnosti. Ovo se napose odnosi na argentotipiju, jer su izložene fotografije poput starih razglednica, što je, kako kaže Novák, i poslužilo kao povod za izložbu (njegova argentotipska fotografije kuće Rozálie Bak koja je Gradskom muzeju darovala razglednicu Stare Moravice, a što je sve skupa vidjela Olga Kovačev-Ninkov). Autor kao otežavajuće okolnosti u stvaralaštvu kojim se trenutačno bavi navodi dvije ključne stvari: osim njega, cijanotipijom i argentotipijom, na ovim se prostorima nitko ne bavi i, što je možda i najbitnije, malo je dostupne literature o ovim tehnikama. Ovo drugo na neki način podsjeća na njegov iskaz o negativu i pet rezultata.