Arhiv tekstova

U vrijeme božićno-novogodišnjih blagdana u svojoj kući na periferiji Sonte boravio je čovjek kojega su zaboravili mnogi sumještani, ali ne i njegovi stari, prijeratni prijatelji, među koje se ima zadovoljstvo uvrstiti i autor ovih redova. Ne zaboravlja ni on prijatelje, u svakom trenu je spreman na opušteno druženje uz dobru kapljicu, ali i uz neizbježni kotlić, ili, eventualno, tanjuraču. Tako je u kotliću krčkao grah i u vrijeme ovoga razgovora.

 

Umjetnički počeci

 

Naš današnji sugovornik Željko Klecin –Žis, izučeni građevinac i samouki slikar i restaurator starinskoga pokućstva, rođen je 1958. godine u Sonti. Već u osnovnoj školi u sebi je osjetio zov muza, a uz pomoć i podršku nastavnika likovnog, akademskog slikara Milorada Dželetovića, prikriveni slikarski nagoni kod njega su se postupno, ali sigurno, razvijali i uobličavali. »Osnovama slikanja ozbiljnije sam se pozabavio u likovnoj sekciji naše seoske škole. Bio sam Dželetovićev učenik, a i na sekciji me je usmjeravao onako kako je na temelju svojih iskustava i mojega talenta mislio da treba. Kasnije sam bio i član likovne sekcije pri tadašnjem Omladinskom domu, što mi je omogućilo relativno česta druženja s ljudima sličnim meni, pa i s ozbiljnijim, akademskim slikarima. To je bio nezaboravan period. Posjećivali smo i kolonije, gledali i učili. Družili smo se intenzivno, ali smo i stvarali nešto što nas je oduševljavalo. Puno smo putovali, nije nam to bilo ni teško ni skupo, jer smo svi bili uposleni, a tadašnja primanja su nam omogućavala puno toga što danas običnom čovjeku nije dostupno. No, idila nije dugo potrajala. Već koncem osamdesetih dalo se naslutiti zlo. Sve više smo se približavali nekom velikom životnom križanju, koje nas je, kako je vrijeme pokazalo, ubrzo ‘razbacalo’, na sve strane svijeta. Mnogi moje dobi tada su napustili državu u raspadu, rasuli se po svim stranama svijeta. Danas, zahvaljujući razvoju tehnologije, u elektronskoj formi kontaktiramo vrlo često, samo, nije to ono na što su naviknute naše generacije«, priča Klecin sjajnih očiju i dodaje po koje drvo pod kotlić. 

 

Otjerali ga ratni vjetrovi

 

Tanane, boemske i umjetničke duše, Klecin je vrlo emotivno dočekao nemila događanja. Nije želio pod pušku, pa je utočište potražio u Austriji »Sva ona događanja bila su mi neshvatljiva. Naša prekodunavska druženja odjednom su postala krajnje upitna. Mnogi prijatelji, za čiju nacionalnost nikada nisam ni znao ni pitao, kao da su preko noći promijenili svijest i postavili između nas određenu distancu. U dušu mi se sve više uvlačila nekakva zebnja, neki pritajen strah. Ekonomska situacija bila je neizdrživa. Hiperinflacija, šverc svega i svačega, psihoza rata, bili su naša svakodnevica. Sve to bilo mi je strano i otjeralo me je daleko od kućnoga praga. Otjeralo me je u Austriju, jer nisam htio ostati, ali nisam htio ni otići daleko od mojega Dunava. A tko zna zbog čega je to i dobro, možda me je život morao baciti tamo gdje su mi se putovi ukrstili s putovima moje današnje supruge Eve. U Austriji sam stvorio obitelj, ubrzo smo dobili sina, danas dvanaestgodišnjeg Roberta, tamo sam izgradio i solidno kotirano slikarsko ime«, priča Klecin. 

 

Novi život u novoj sredini

 

Odlazak u Austriju s putnom torbom i nekoliko nedovršenih platna nije mu bio lak. Prijatelji su ostali iza njega, novi početak bio je pred njim. Doslovno, u novoj sredini krenuo je od ništice. Vrijedne ruke građevinca priskrbile su brzo ono što u sredini iz koje je potekao nije mogao ni sanjati. Imao je svoje radno vrijeme, svoje vrijeme odmora, a što je najbitnije, bez ikakvih problema priskrbio je sebi potrebne materijale za slikanje. »Bilo mi je puno jednostavnije posvetiti se slikanju. Odjednom sam uhvatio sebe kako ispred platna ne moram razmišljati što ću sutra jesti, tko mi sve može zakucati na vrata. Razmišljao sam samo o mojim muzama, o emocijama i kako ih pretočiti na platno ispred mene. Jednostavno, ponovo sam uživao u slikanju, a sve više i u druženju sa sebi sličnima. Upoznao sam nove ljude, moje kolege, počeo odlaziti na slikarska druženja. Na njihove pozive sudjelovao sam i na tri zajedničke izložbe, a moj uporni višegodišnji rad rezultirao je i jednom samostalnom. To je dovelo do osjetnije prodaje mojih umjetnina, dakako, povećalo im je i vrijednost, pa mi je slikanje sve više postajalo značajan izvor prihoda. S velikim zadovoljstvom mogu konstatirati da trenutačno nemam niti jedno dovršeno a neprodano platno«, kaže Klecin. Druga mu je ljubav restauracija starinskih komada pokućstva. U njegovom domu u Sonti uočljivi su luster, peć i u drvu rezbarena katedrala, naoko novi, a pozornijim zagledanjem vidljivo da su vrlo, vrlo stari. »Ove komade pokućstva pronašao sam na tavanu roditeljske kuće. Bili su u jako lošem stanju, zahtijevali su temeljitu restauraciju. Gusana peć je korodirala, reljefni dijelovi su propali skoro do neprepoznatljivosti. Uspio sam sve, uz pomoć varenja, brušenja pjeskarenja i bojenja dovesti u stanje i izgled koje vidite. Drveni luster i, kako sam ovaj komad nazvao katedrala, bili su skoro u raspadu. Neke dijelove sam preciznom obradom uspio dotjerati, a skoro polovicu sam morao zamijeniti novima. Sve ovo iziskivalo je mirnu ruku, veliko strpljenje i, dakako, vrijeme. Uz ostale obveze, ova tri dijela pokućstva radio sam nekoliko mjeseci. Ovo čovjek može raditi samo za svoju dušu, jer takav posao je nenaplativ. No, ukoliko bi netko bio spreman odriješiti kesu, razmislio bih, znaš kako kažu, tko plaća, taj bira«, uz glasni smijeh kaže Klecin za kraj i skida kotlić s vatre.