Arhiv tekstova

Prilikom posjeta mjestu Ljuba, lijepom selu smještenom na visokim padinama Fruške gore u šidskoj općini, upoznala sam jednu vedru, nasmijanu i vrijednu baku, zaslužnu za osnutak Hrvatskog kulturnog društva u tome mjestu. Njezino ime je Marica Šili, ima 74 godine i na njen prijedlog i inicijativu, prije nešto više od godinu dana, mladi u tom selu, počeli su prikupljati materijal za izradu nošnji kako bi osnovali svoju udrugu. Sve nošnje koje danas imaju – zepe, marame, kecelje, oplećke, suknje, sašila im je upravo ova baka, koja danas s ponosom priča o tome i prati ih na svakom njihovom nastupu.

 

Glazba i ples

 

Baka Marica je još u mladalačkim danima ispoljavala veliku ljubav prema glazbi i plesu. Kaže da nikada nije plesala u folklornoj skupini, ali je zato na svakoj igranki u selu plesala i pjevala do kasno u noć. Za sebe voli da kaže, a to su joj i ostali rekli, »da je muško sigurno bi cijelo imanje dala na glazbu«. Ova ljubav se održala do današnjih dana. Baka Marica uživa u svakoj vrsti glazbe, a najradosnija je kada članove udruge promatra na nastupima: »Sve su mi glazbe podjednako drage, uživam u svakoj vrsti skladbe. Navečer dok se odmaram, gledam omiljenu emisiju na Osječkoj televiziji i kada bi me netko tko me ne poznaje tada čuo, rekao bi ova baka nije normalna, jer ja pjevam s njima cijelu večer. A volim i folklor i gdje god oni idu na nastupe, putujem i ja s njima. Nekada me bude i sram, ali što da radim kad uživam u tome i kada ih vidim na bini, srce mi zaigra od sreće«, priča baka Marica. Kako nam govori, zdravlje je za sada dobro služi, a tome je zasigurno doprinio veseli duh i optimizam, koji je kako kaže, održava u životu.

 

Trud se isplatio

 

Sve je počelo prije nešto više od godinu dana kada je u razgovoru s  kćerkom Marijanom i njenim prijateljicama, insistirala da osnuju udrugu. I na njen prijedlog počele su Ljubljanke sakupljati po selu stare dijelove nošnje, ponjave, od kojih je ova baka počela šivati nošnje. I malo po malo, sašila je baka Marica kompletne nošnje za sve i za muške i za ženske članove folklorne skupine. Sada izrađuje nošnju za najmlađu folklornu grupu: »Meni to nije teško i to me drži u životu. Imala sam stroj za šivanje još u djetinjstvu kada sam i počela to raditi. Kada šivam, ja se opuštam, pogotovo kada znam da je to za članove udruge pa kada ih gledam na pozornici, preponosna sam na sve njih, naročito na to što su lijepo obučeni«, priča ova baka. 

Kaže da je danas ponosna na svoje selo što pored slovačke postoji i hrvatska udruga, koja u selu nikada prije nije postojala, a nisu postojale ni hrvatske nošnje pa ih je ova baka učila šivati po uzoru na šidske, koje su vrijedne Soćanke izrađivale za hrvatsku udrugu u Šidu: »Drago mi je što je zaživjela udruga u Ljubi i stalno ih savjetujem da ne dozvole da se rasipaju, da se ne svađaju i da se drže zajedno, jer smatram da je jako važno očuvati našu tradiciju i običaje, da se konačno zna i za nas ovdje u Ljubi, da postojimo.« Članovi skupine iz njene obitelji su kćer i unuk kojima je također sašila nošnje i svaku ponaosob ova vrijedna baka kada sašije, s ljubavlju opere, uštirka, izglača i tako preda, što kako ona kaže, rijetko koja majstorica uradi. Najviše vremena joj treba za izradu froncli na maramama. Za svaku joj treba nekada i po dva dana, ali njoj to nije teško jer na kraju kada vidi plodove svog rada, bude presretna: »Sve dok me zdravlje služi, pomagat ću im i raditi sve kako bi ova udruga opstala. Jer nitko nije sretniji od mene, kada ih vidim kako lijepo plešu i pjevaju u prekrasnim nošnjama koje sam im izradila, a da ne pričam o tome koliko sam sretna što za nas ovdje u Ljubi sada znaju da postojimo i da imamo veliku volju i želju očuvati svoju tradiciju i običaje, koji su itekako važni za sve nas kako stare, tako i ove mlade, koji su sada prihvatili sve običaje«, rekla je na kraju razgovora ova baka, kojoj smo poželjeli puno zdravlja, kako bi i ubuduće pomagala svojoj udruzi.