Arhiv tekstova

Pokladno vrijeme ulazi u svoju završnicu, jer već sljedeće srijede, 18. veljače počinje korizma, vrijeme poniznosti, posta i molitve. Upravo radi toga naredni dani koji su pred nama nazivaju se još i »ludi dani«, kada je sve dopušteno, kada se proslavljaju i obilježavaju brojni pokladni običaji. Ovim povodom razgovarali smo s etnologinjom Bojanom Poljaković. Rođena Subotičanka, Poljaković je završila etnologiju i portugalski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a trenutačno je na stručnom usavršavanju u Posudionici i radionici narodnih nošnji u Zagrebu.

 

Što su poklade, koliko one traju i što označavaju ?

Poklade su razdoblje koje, ovisno od kraja do kraja, traju od blagdana Sveta tri Kralja do Pepelnice (Čiste srijede) ili se pod pokladama smatraju posljednja tri dana pred Čistu srijedu i početak korizmenog razdoblja. Činjenica je da su poklade uvijek u zimskom periodu kada se realno manje ili gotovo ništa ne radi vani, na zemlji, te se više vremena može posvetiti zabavama i druženju. U etnološkoj literaturi može se čitati o pokladama i raznim oblicima pokladnih povorki u svijetu, a za taj je period karakteristično priređivanje zabava, veselica, a najviše od svega s pokladama povezujemo prerušavanje. Svakako je svjetski poznat karneval u Rio de Janeiru, ali i razne, nama bliže, karnevalske povorke u Rijeci ili primjerice Samoborski fašnik. To je period kada na nekoliko dana ili tjedana, ovisno o trajanju, možete biti netko drugi, odnosno kada je »sve dozvoljeno«. Sve što prati poklade – prerušavanje, mazanje lica, bučenje, smatra se da ima apotropejsko, odnosno zaštitno značenje koje ima za svrhu tjeranja svega zlog i odbijanja njegovog djelovanja od ljudi, stoke, kuća i slično. 

 

Kakvi su oblici zabava prisutni u pokladno vrijeme?

U hrvatskoj kulturi poklade su prilično spominjana riječ s obzirom na to da se kroz cijeli period, a najviše za posljednja tri dana poklada održavaju povorke, maškare, kostimirane zabave i slično. Osim tradicijskih ophoda maškara kao što su kastavski zvončari ili baranjske buše, karaketristične su i maskirane povorke koje su prerasle u prave manifestacije na kojima se mogu pronaći različite moderne maske.  

Kada govorimo o Hrvatima u Vojvodini, moram napomenuti da se za poklade kod bunjevačkih Hrvata najviše veže pojam prelo koje podrazumijeva prije svega okupljanje, a nerijetko i veselje sa svirkom. Oblici prela su bila kola, skupštine, divani na kojima su se mladi družili a bili su gotovo rijetka prilika da se momci i djevojke upoznaju. Kažem bila, jer je danas taj vid okupljanja iščezao, a sve je sažeto u manifestaciju Veliko prelo koja s prekidima traje od kraja 19. stoljeća. Danas je tu i Prelo sićanja. Kolega Matija Dronjić je istraživao običaj prela kod Bunjevaca, te se nadam da će se njegov rad uskoro moći čitati. 

Zanimljivo je da kad se spomenu poklade, bunjevački i šokački Hrvati u Bačkoj najčešće govore o posljednja tri dana pred Pepelnicu. To je razdoblje koje je obilovalo plesovima i zabavama, veseljem općenito, kad se se 1950-ih godina prošlog stoljeća održavali balovi, a na pokladni utorak se, kako pamte bunjevački Hrvati iz Sombora saranjivao begeš. Osim što je i bio upriličen igrokaz gdje bi se čak pojavio i svećenik, odnosno jedan od sudionika preobučen u svećenika, saranjivanje begeša je prije svega značio kraj glazbi i zabavama sve do Uskrsa. Kod bunjevačkih Hrvata je specifičan običaj deb’o četvrtak, kojeg recimo ne poznaju šokački Hrvati, odnosno četvtak prije Čiste srijede kada se trebalo devet puta jesti »da bi bio deb’o«. Taj dan su se pekli fanci ili kolačići, a sve kao uvod u korizmeni post. Slično je u selima u Srijemu gdje se pripremaju slastice od dizanog tijesta (krafne i štrudle). Meni je posebno interesantan jedan običaj kod bunjevačkih Hrvata: naime, neoženjeni matori momci su na pokladni utorak vukli panj (iz šale) po selu i ostavljali ga neudanoj djevojci ispred kuće ili bi je natjerali da ga poljubi ako bi je sreli na cesti. Očito je riječ o izrugivanju, ali i o šali na svoj račun. 

Pokladna veselja i prerušavanja imaju određene nazive. Koji su sprecifični za Vojvodinu?

Budući da je Vojvodina etnički vrlo šarolika sredina, teško je govoriti o jedinstvenom izgledu pokladne povorke. Zapravo, činjenica je da su pokladna veselja i prerušavanje vrlo zastupljeni kod svih naroda, no sami nazivi se razlikuju: kod šokačkih Hrvata su to buše, kod bunjevačkih Hrvata vašange (iako se vašange povezuju i s Badnjim danom, a dolaze i kad je svinjokolj), u Srijemu su mačkare, a zabilježeni nazivi u Vojvodini su i fašange, larfe, kurjače i sl. Zajedničko im je prerušavanje, najčešće navlačeći na sebe opaklije i kožuhe (naopako!) te mazanje lica do neprepoznatljivosti. Recimo, u Golubincima u Srijemu muškarci su se preoblačili u žene i vrlo napadno isticali grudi i trbuh, što nije vezano isključivo za to selo, niti za taj kraj.

U sredini kao što je Vojvodina, najviše opstaju običaji koji jačaju identitet neke zajednice, međutim zanimljivo je promatrati kako postaju primamljivi običaji koji dolaze izvana. Konkretno mislim na Noć vještica. Iz mog iskustva gledano, mnogima prerušavanje za poklade predstavlja nešto zaostalo i »bez veze« dok vrlo rado navlače na sebe maske krajem listopada.