Arhiv tekstova

Božić je proslavljen u svakoj obitelji u radosti i sreći zajedništva i obiteljskog okupljanja na najradosniji kršćanski blagdan. Međutim, naši stari kažu da se nekada Božić proslavljao s većim ushićenjem. Dan Kristovog rođenja se nestrpljivo čekao, mladi su se unaprijed spremali i radovali, jer je vrijeme Božića bilo pravo veselje za mlade, kada su oni pjevali i plesali. Upravo priča bake Marice Pavčić iz Sota, govori o tome; o običajima Soćana i tradicionalne proslave Božića u njihovom mjestu nekada, a pojedini običaji u nekim obiteljima, očuvali su se do današnjih dana.

 

DEVET JELA NA STOLU

 

Kako nam 89. godišnja baka Marica priča, danas nema te radosti kao nekada kada je ona bila mlada. Nije bilo televizora, interneta niti mobitela tako da su mladima iz Sota najveće radosti bili blagdani Božić, Uskrs, Brašančevo, Duhovi, Mladenci kada se ulicama čula samo pjesma, »fićukanje« kako baka Marica kaže. Ali radosna je ova baka što je do danas uspjela očuvati nekadašnje običaje u svojoj kući i prenijeti ih na mlađe generacije i na svog zeta Stevu koji je preuzeo ulogu domaćina i očuvao nekadašnje običaje. 

Kako se sa sjetom prisjeća baka Marica, Božić se čekao s velikim nestrpljenjem. Njena majka je već nekoliko dana prije mijesila kolače, kruh, rezance s makom, riblju čorbu, ribu, jer je na stolu moralo biti postavljeno devet različitih jela. »Na Badnji dan cijela se obitelj okupi za stolom i tada se prije večere pomolimo. Poslije večere selom je išao Betlehem koji su po dolasku čestitali Badnji dan i Božić i tom prigodom rekli: ‘Ja sam sveti Petar letim kao vjetar u čuturi nosim vina, da nazdravim svima. Čutura se odmakne nama dinar domakne. Koji dinar koji dva, ko što ima nek nam da’. Damo im malo novaca, a mi djeca, nas petero koliko nas je tada bilo u kući, tada se igramo ispod stola sa slamom i orasima, dok nam je baka pjevala svete pjesme sve do ponoći. Tada smo svi skupa odlazili na polnoćku u crkvu, a po povratku kući, jeli smo lučenje (hladetinu). Ujutro u 6 sati bila je misa i išli smo svi skupa u crkvu, a mi mlađi i u 11 sati«, sjeća se baka Marica. A na stolu pored jabuke, oraha, šljiva, dumsta (kompota), žita, rezanaca s makom, obavezno se pripremao i  tradicionalni kolač »opletenjak«. A kolači nisu bili kao sada. Prema bakinim riječima, najteže je bilo pedesetih godina kada djeca nisu znala za čokoladu i bombone, nego samo smeđi šećer koji se kupovao na grame. A od poslastica kolača, pravile su se od običnog tijesta bebice, zatim ptičice, kolači s makom i orasima i božićni kolač koji je bio i najsvečaniji. Iako je trpeza bila skromna, nije umanjila značaj najradosnijeg kršćanskog blagdana. Kada se obitelj okupi, domaćin tada razdijeli najprije jabuku koja se umoči u med i svakom od nazočnih poželi da pronađe put kojim je krenuo. Isto tako i bijeli luk i orah.

 

SVIRCI U SELU 

 

I drugog dana Božića, na blagdan svetog Stjepana, u Sotu je bilo veselo. »Svirci su još od ranog jutra svirali pod prozorima kako bi ih domaćini čuli. Onda ih oni puste unutra gdje se svi skupa provesele. A tako je bilo i trećeg dana na blagdan svetog Ivana kada su svirci obilazili sve kuće gdje žive Ivani i u tim obiteljima ostajali su i na ručku. Za Mladence, četvrtog dana po Božiću, iznosimo slamu iz kuće i palimo je. Ona do mraka gori i tada naši ukućani uzimaju šibe i taj dan se šibaju djeca, ali to ne bude baš nježno nego i toliko da mi djeca i oplačemo. Dok to rade, govore nam: ‘Koliko žica toliko i godinica’«, prisjeća se baka Marica. 

Radost zbog Božića i svi stari običaji vezani za taj dan, ostala je u obitelji ove bake do današnjih dana i ona je veoma sretna zbog toga. Za nju je ovaj blagdan od velike važnosti i, kako kaže, djevojke iz Sota neizmjerno su se radovale Božiću, pripremale bijele suknje, koje su se tradicionalno oblačile na taj dan, štirkale ih, glačale, a drugog dana Božića, cure su spavale jedna kod druge na slami i tome su se mnogo veselile, a pogotovo trećeg dana Božića, kada se u selu održavala igranka: »Bilo nam je jako lijepo tada, mnogo smo se družili, plesali igrali i radovali. Uvijek se rado prisjećam tih dana i još uvijek mi srce zaigra pred Božić. Drago mi je što su se običaji očuvali u mojoj kući i što sam ih uspjela prenijeti na mlađe generacije, kako bi ih oni jednog dana, prenijeli na svoju djecu. Jedino mi je žao što nema više onoliko radosti među mladima kao nekada«, kaže baka Marica.