Arhiv tekstova

U Golubincima postoji jedna monumentalna građevina od ogromnog povijesnog značaja – dvorac Šlos. Na žalost, dvorac nije otvoren za posjetitelje, tako da nismo uspjeli vidjeti interijer zamka, čime su nas ponukale povijesne činjenice i anegdote. 

Dvorac je sagrađen prema projektu arhitekta Florijana Madocsnuija 1777. godine za potrebe časničkih obitelji vojne granice kao Upravna zgrada u Golubincima, kako piše u samom projektu zgrade. Po namjeni i arhitektonskoj koncepciji, zgrada bi se mogla svrstati u namjenske objekte koji su bili projektirani za vojne namjene ili kao zgrade za stanovanje oficira privremeno raspoređenih u toj vojnoj komandi. Unutarnji prostor izgleda monumentalno zbog kamene ograde na stubištu, a izuzev kamenih okvira vrata i prozora, fasada je izvedena u žbuko-plastici. Osim arhitektonske, dvorac ima i povijesnu vrijednost. Nalazi se u centru Golubinaca, okružen parkom. Zgrada je više puta adaptirana, ali nije narušena osnovna koncepcija. Posljednja obnova započeta je 2007. godine, a dvorac je spomenik kulture od velikog značaja. Međutim ono što nas je potaklo na priču o dvorcu Šlos, jeste zanimljiva anegdota i legenda.

 

Legenda

 

Da je dvorac od velikog povijesnog značaja, ne samo za Srbiju već i Europu, kazuje činjenica da je u njemu živjela Žanet d’Hontar (1770.), prva ljubav Ludwiga van Beethovena. Žanet se u ovaj dvorac preselila nakon udaje za plemića i gardijskog kapetana Karla fon Greta. Iz Beča u Golubince i istim putem uzvratno, tekla je velika tajna ljubavna prepiska slavnog kompozitora i njegove izgubljene ljubavi. Beethovenov muzej u Bonu čuva Žanetino ljubavno pismo Beethovenu s detaljnim nacrtom puta do Golubinaca i izgledom dvorca Šlos, a na osnovu koga se pretpostavlja da je Beethoven barem jednom bio u Golubincima.  Kompozitor je Žanet opisao kao zanosnu plavušu s anđeoskim glasom koji ga je opčinjavao. Prema podacima iz povijesti, ljubav dvorskog glazbenika i dame iz relativno visokog dvorskog društva žestoko je planula, ali nije dugo trajala. Žanet je za svog životnog suputnika izabrala plemića i oficira Karla fon Greta koji je bio sigurnija prilika, osoba od većeg društvenog položaja i svakako materijalno izvrsno situiran. Žanetin suprug dobio je premještaj u Srijem da čuva granice tadašnjeg carstva, a mjesto njihovog stanovanja postao je tada raskošni dvorac Šlos. Ostavljeni Beethoven tugu i čežnju pretakao je u glazbu i mnoge njegove kompozicije imaju »mirise« zanosa i čežnje zbog izgubljene ljubavi.

 

Sačuvana prepiska

 

Razdaljina između rastavljenih ljubavnika za to vrijeme bila je velika, ali u mislima su oboje cijelo vrijeme bili veoma blizu i zajedno. To najbolje potvrđuju mnoga tajna pisma, u kojima emocije nisu sakrivane. Samo odabrane i odane poštonoše prenosile su poštu od Golubinaca do Beča gdje je Beethoven radio kao dvorski kompozitor. Muzej genijalnog kompozitora čuva ovu prepisku, od koje je većina bez potpisa ali s izdajnički prepoznatljivim rukopisom dvije iskreno zaljubljene duše: »Puno srce daje slabiji zvuk. Prazno odjekuje iz svih tonova. Osjeća se ipak, njegova žudnja i ah! Razumije se njegova nijema čežnja«, napisao je Beethoven u jednom od svojih pisama voljenoj Žanet.

 

Vjerovanja

 

Prema izvjesnim podacima, ovaj dvorac je tijekom dva stoljeća svoga postojanja nakon smrti prvog vlastelina, služio i kao mučionica. Posljednji mučenici su urezali svoja priznanja u zidove zamka, krajem Drugog svjetskog rata. Onda nije ni čudo što Šlos prate priče o prokletstvima, nevjerstvima i kaznama. Prvi vlasnik zamka se jedne noći, prema vjerovanju, nakon dugog puta, iznenada vratio i našao svoju mladu suprugu u zagrljaju sluge. Slugu je odmah posjekao, a nju je potpuno nagu vezao za sjeverni stup zamka, rekavši da će tu ostati, sve dok je pauci paučinom ne premreže. Nakon tjedan dana, žena je od studeni, žeđi i gladi umrla, a da joj paučina nije došla ni do brade. Prvi vlasnik zamka je nakon nevjerstva i smrti svoje žene, prestao jesti i piti. Sjedio je sam za trpezom i molio za oproštaj. Spahija je bio snažan čovjek, nije umro brzo kao njegova žena te su se  njegovi posljednji dani stigli umotati u paučinu. U Golubincima kažu da pauk dovodi drage goste i nosi dobru vijest.

 

Restauracija

 

U Golubincima je 2004. godine pokrenut projekt Selo, Golubinci eko-etno muzej Šlos i započela je obnova ovog spomenika kulture koji se danas nalazi pod zaštitom države. Podrška u sredstvima je došla od općine Stara Pazova, Zavoda za zaštitu spomenika kulture i Ministarstva kulture Srbije. Rekonstrukcija vojvođanskog dvorca započinjana je i prekidana nekoliko puta, a Golubinci su uvršteni u 14 vojvođanskih sela spremnih da primaju turiste, ali je projekt stao. Pomak je urađen 2012. godine kada je tajnik Pokrajinskog tajništva za kulturu i javno informiranje Slaviša Grujić obišao dvorac kojega je okarakterizirao kao dragulj graničarske arhitekture 18. stoljeća. Značajan dio objekta renoviran je do sada sredstvima NIP-a, a preostalo je i da se institucionalizira kulturno ime ovog zdanja, koje treba naći mjesto na kulturno-povijesnoj mapi Vojvodine.