Arhiv tekstova
Ostati, opstati i razvijati se
Joza Kolar je jedan od najpoznatijih Berežana. Njegov veliki doprinos, i radni i moralni i materijalni, Hrvatskom kulturno-prosvjetnom društvu »Silvije Strahimir Kranjčević« iz Bačkog Brijega, je nemerljiv. Nema te akcije ili manifestacije u kojoj Joza Kolar nije među prvima. Uspješan je privatni poduzetnik, počasni predsjednik spomenutog Društva, vijećnik Hrvatskog nacionalnog vijeća, a od prije nekoliko dana izabran je za predsjednika somborske podružnice Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini.
HR: Rođeni ste Berežanin, živite u Somboru, i pored svih obveza koje imate aktivni ste u HKPD »Silvije Strahimir Kranjčević«. Kako sve to postižete i usklađujete?
Sve postižem ljubavlju prema selu, prema svom narodu i prema našem HKPD-u. Naše Društvo ima iznimno bogatu tradiciju, preci su nam bili veoma vrijedni i Društvo su promicali kako ovdje, tako i u matičnoj državi – Republici Hrvatskoj. Moja obitelj, supruga, djeca i ja, s puno ljubavi njegujemo običaje nas Hrvata Šokaca, a Bereg je meni u srcu. Živim u Somboru, ali u Bereg dolazim svakog tjedna bar dva-tri puta, što poslovno, što zbog obitelji, a posebno zbog HKPD »Silvije Strahimir Kranjčević«. Posvećen sam Društvu i pokušavamo ga održati, kako bismo sačuvali običaje nas Hrvata Šokaca, jer mislim da je naša tradicija zaista bogata, a ako to ne bismo činili danas, ne bismo opravdali povjerenje predaka koji su to činili prije nas.
HR: Ove godine Društvo je dobilo predznak »hrvatsko«. Kako je do toga došlo?
Od momenta kad smo, kao Hrvati, dobili status nacionalne manjine, mnogi su svojim kulturno-prosvjetnim i umjetničkim društvima dali predznak hrvatsko. Svega je nekoliko društava prije toga imalo hrvatski predznak. Mi smo nekoliko puta o tome razgovarali i donijeli konačnu odluku da se naše Društvo nazove Hrvatsko kulturno prosvjetno društvo, jer mi ovdje jesmo Hrvati Šokci, naše Društvo njeguje običaje Hrvata Šokaca iz Bačkog Brijega.
HR: U svojim javnim nastupima često naglašavate kako Bački Brijeg ima najstarije hrvatsko društvo. Možete li nam objasniti zbog čega?
To je doista tako. I mi smo do prije deset-petnaest godina mislili kako nam je Društvo osnovano 1932. godine. Na našu sreću i zadovoljstvo, pronašli smo zapisnik s osnivačke skupštine koja je održana 1927. godine. To nam govori da smo zaista među najstarijim hrvatskim društvima koja djeluju na ovim prostorima. Naše Društvo je od 1927. godine nosilo naziv »Seljačka sloga« i u ono vrijeme je ono igralo značajnu ulogu i po pitanju kulture i po pitanju napretka našeg naroda koji živi u ovom selu. Naši preci su bili gosti u Zagrebu 1929., 1932. i 1937. godine, kad još mnoga velika društva nisu bila niti osnovana. Onda su došle su godine Drugog svjetskog rata i tada je Društvo slabije radilo. Postojao je Hrvatski dom ovdje u Bačkom Brijegu, ali se sve to zbog poznatih događaja nakon rata moralo polako gasiti. Tako smo 1947. godine dobili naziv Kulturno-prosvjetno društvo »Silvije Strahimir Kranjčević«, da se ipak zna tko smo i što smo, jer je Silvije Strahimir Kranjčević veliki hrvatski pjesnik i mi smo ponosni što naše društvo nosi njegovo ime.
HR: Uz pomoć ljudi dobre volje 1998. godine ste u centru sela podigli ljetnu pozornicu i bistu čuvenom violinistu Miki Ivoševu iz Berega i od tada se svake godine održava smotra tamburaša »Mikini dani«, koja je dosta dobro krenula, ali je sada upitna budućnost ove manifestacije. Zbog čega?
Na prostoru u centru sela, gdje je podignuta ljetna pozornica, nekada je bio kulturni centar s knjižnicom i kinom, što je bilo vlasništvo Društva. Bilo je zapušteno i zaraslo u korov i mi smo odlučili da tamo izgradimo ljetnu pozornicu posvećenu našem violinistu Miki Ivoševu, koji je zabavljao narod od Zagreba, Splita, Makarske i Beča, do Beograda i Niša, a da ne govorimo ovdje u okolini Sombora. Procijenili smo da je taj čovjek zaslužan i da treba imati svoj spomenik u pravoj veličini na toj pozornici. Poštujemo ono sto su naši stari radili da bi očuvali tradiciju. Naše društvo ima izuzetno mnogo aktivnosti i potrebna su mu velika financijska sredstva. Vrijeme je iznimno teško i ja sa svojom obitelji više ne mogu podnositi sve te troškove. Sigurno se priča o tome da smo mi izgradili jedan veliki dio te pozornice i nije nam bilo žao niti jednog dinara. Danas je izuzetno teško u gospodarstvu, a i u selu, ono je osiromašeno, a naš je seljak u zadnjih petnaest godina doveden do prosjačkog štapa. Mogu vam reći da nema ravnopravne podjele tog dinara koji se dobiva kako od Pokrajine tako i od Hrvatske Zbog toga je upitno održavanje »Mikinih dana«. Osobno mislim da će se »Mikini dani« ipak održati, jer mi smo na nekoliko adresa poslali zahtjev za dobivanje dijela sredstava i iskreno se nadam da ćemo u tome uspjeti. Bila bi najveća šteta za selo da se ova manifestacija ne održi.
HR: Nedavno ste imali čast otkriti spomen ploču na rodnoj kući književnika Ante Jakšića koji je rođeni Berežanin, a po svojoj je želji tu i pokopan. Zašto Berežani nisu dovoljno upoznati s djelom ovog književnika?
Mi Berežani, Šokci, kao da više volimo čitati neke druge autore nego svoje. Ante Jakšić je naš rođeni Berežanin, koji je u mladosti otišao na izučavanje zanata, završavao škole, pa tako završio i slavistiku na Filozofskom fakultetu. On je svoje selo prezentirao u čitavoj tadašnjoj Jugoslaviji, a posebno u Republici Hrvatskoj. Ovaj pisac ima jako velike zasluge u predstavljanju svoga sela u književnosti. Pisao je o svom selu pjesme, romane i eseje i to će ostati zauvijek. Mi smo odlučili da tom čovjeku na njegovoj rodnoj kući konačno podignemo spomen ploču, jer je on to svakako zaslužio.
HR: Nije li problem nepoznavanja djela ovog književnika i nedostatak njegovih knjiga u selu? Ima li seoska knjižnica uopće knjige Ante Jakšića?
Tako je. To su naši književnici kojima knjižnica iz Bačkog Brijega, pa ni iz Sombora, nije posvetila pažnju i nije te knjige donijela na ove prostore. Mi ćemo učiniti napor da se te knjige, kojih ima puno, donesu u našu knjižnicu, kako bi ljudi mogli pročitati ono što je pisao Ante Jakšić.
HR: Kako danas radi HKPD »Silvije Strahimir Kranj-čević«? Govorilo se da će se Društvo obogatiti novim sekcijama. Koje su to sekcije i djeluju li?
Od samog opredjeljenja da njegujemo običaje Šokaca Hrvata, mislili smo da nije dovoljna samo folklorna sekcija. Zato smo donijeli odluku o osnivanju dramske, tamburaške i šahovske sekcije. Neke od tih sekcija počele su raditi, međutim, sve to ide teško i vezano je za novac, a materijalnih sredstava nema. Naše Društvo do sada još nikad nije platilo ni koreografa, što sigurno nije slučaj ni s jednim drugim kulturno-umjetničkim društvom. Tamburaši nam rade besplatno, a i mi svi koji radimo ulažemo vlastiti novac da bi Društvo funkcioniralo. Podnijeli smo zahtjev kako bi tamburaška sekcija mogla raditi, jer tu su potrebna ogromna sredstva. Šahovska sekcija nam može proraditi vrlo brzo, i očekujemo da će to biti na jesen. Dramska sekcija priprema jedan komad, ali je zbog sezone poslova u poljoprivredi došlo do zastoja. Ja se nadam da će na jesen proraditi i jedno i drugo, a kad je u pitanju folklorna sekcija, mislim da izuzetno dobro radi, ali i da bi mogla biti još bolja.
HR: Bački Brijeg je, kako se često opjevava i u bećarcima, »selo kraj granice«. Kako se danas živi u selu i koliko blizina graničnog prijelaza utječe na razvoj sela? Je li Bački Brijeg dostojan naziva »Vrata u Europu«, ili je možda, kako ga neki mještani nazivaju, »slijepo crijevo«?
Položaj našeg sela bio je iznimno težak, međutim 1966. godine otvoren je granični prijelaz prema Mađarskoj, ali samo za putnički promet. Očekivanja su da će se ovamo preusmjeriti i dio teretnog prometa, što bi omogućilo Berežanima da se okrenu sebi i biznisu, ja bih rekao i da budu malo odlučniji, da ne misle da će im sve drugi dati. Morat će i sami učiniti napor kako bi mogli sebi osigurati mogućnost da zarađuju novac. Jer, ako tu dođe teretni promet, to će biti jako velika frekvencija prometa i mislim da tu za Bereg perspektive ima. Kada su u pitanju organi koji rade na carini, ja sam potpuno nezadovoljan time što naših Berežana tamo gotovo i nema.
HR: Školuju li se uopće Berežani za, recimo, zanimanja potrebna na granici?
U te škole ne idu, jer ih i ne primaju. U školu za policajce naša djeca od prije nekoliko godina ne mogu biti primljena i to je žalosno. Mi vršimo pritisak prema Vladi Republike Srbije da se i našoj djeci omogući da budu pripadnici policije, vojske i carine. Mislim da bi se uvijek našlo kadrova koji bi se školovali za to, kad bi imali mogućnost da se uposle. Nekoliko ljudi iz Berega je radilo kod nas na carini, a danas mislim da radi samo jedan čovjek. To je veoma tužno, jer na svim graničnim prijelazima, bilo s naše, s Mađarske, ili s bilo koje strane, rade ljudi koji žive u mjestu gdje je granični prijelaz.
HR: U posljednje vrijeme mnogo je mladih iz sela otišlo u inozemstvo »trbuhom za kruhom« i rijetko se tko vraća. Vrijedi li uopće ostati?
E, to su jako teška pitanja. Ostati ili ne ostati… Ostati! Ostati u svakom slučaju, jer mi smo kroz politiku koju vodi Demokratski savez Hrvata u Vojvodini u najtežim momentima donijeli odluku ostati, opstati i razvijati se. Ja sam jako zadovoljan što smo ostali. Opstali smo tako kako jesmo, nažalost jedan broj mladih nam odlazi, ali to je tako svugdje, jer ovo teško vrijeme koje kod nas traje četrnaest-petnaest godina, zaista nije davalo perspektivu mladima. Mišljenja sam da dolaze nova, bolja vremena. Ako se vratimo unazad dvadesetak godina, vidjet ćemo da je Bački Brijeg imao svoju kooperaciju, jedan pogon tiskare iz Bezdana gdje je radilo sedamdesetak ljudi u dvije smjene. Tu je bilo nade. Nažalost, tiskaru su nam odnijeli, zadrugu su naši ljudi prodali i ona se danas nalazi u privatnim rukama. Jedan veleposjednik ju je kupio, odnosno dobio, zemlju i objekte i to je onda prodao drugim ljudima. To je vrlo tužno, jer nismo uspjeli sačuvati to što smo imali. Perspektive postoje, nada postoji. U oblasti poljoprivrede moći će se, ja bih rekao, mnogo više raditi. Ja ću sa svojom obitelji i sa svojim poduzećem učiniti veliki iskorak u proizvodnji povrća i mislim da će to omogućiti našim ljudima da na manjoj površini mogu malo više zaraditi, kako bi lakše preživljavali.
HR: Angažirani ste u politici, član ste Predsjedništva DSHV-a i predsjednik somborske podružnice stranke, uz to ste i vijećnik Hrvatskog nacionalnog vijeća. Kakva je, po Vašem mišljenju, budućnost hrvatskog naroda na ovim prostorima?
Malo prije sam napomenuo da smo se borili za opstanak, ostanak i za razvoj Hrvata koji žive ovdje. Imali smo dosta problema između sebe, što je slučaj i kod drugih zajednica. Mislim da smo u ovoj godini učinili veliki korak, jer smo ujedinili dvije političke stranke s hrvatskim predznakom. Činimo zaista velike napore da jedinstveno razmišljamo i da se jedinstveno ponašamo. Demokratski savez Hrvata u Vojvodini vrši pritisak i zahtijeva od matične domovine – Republike Hrvatske – da ona vodi više računa o hrvatskom narodu koji živi izvan Hrvatske. To čini i Hrvatsko nacionalno vijeće, ali mi se čini da je tu jači pritisak DSHV-a i prema organizacijama i organima, a i prema Vladi Republike Hrvatske. Mi zahtijevamo da Vlada Republike Hrvatske i Hrvatski sabor učine veći napor od onoga što se čini raspodjelom sredstava na natječaju za njegovanje običaja Hrvata Šokaca i Bunjevaca na ovim prostorima, jer je to nedovoljno. Pojedine hrvatske tvrtke bi trebale naći interes da budu vlasnici poduzeća u onim vojvođanskim mjestima u kojima žive Hrvati. Ukoliko se to ne shvati i ne uradi se hitno, tu može biti dalekosežnih negativnih posljedica.
HR: Nedavno ste i sami bili svjedokom vandalskog čina huligana na somborskom Velikom katoličkom groblju, gdje su oskrnavljeni nadgrobni spomenici hrvatskih i mađarskih obitelji. Zašto su sve učestaliji ovakvi krajnje primitivni napadi na manjine?
To traje već odavno, a krajem prošle i početkom ove godine se pojačalo, pa evo i sada je bio ponovni napad na manjine. To se dešava zato što još uvijek jedan broj ljudi ne razmišlja na europski način. Mislim da nas samo demokratska razmišljanja i europski principi mogu odvesti naprijed. Mi smo blizu Zapada, i mislim da će i Sombor i Vojvodina prvi tamo zakoračiti, a oni koji čine te incidente, shvatit će da ne čine dobra ni svome narodu, a kamoli nama manjinama.
HR: Vlasnik ste privatnog poduzeća »Kolgrap«. Čime se ono bavi?
Davne 1992. godine osnovali smo privatno obiteljsko poduzeće koje se bavi proizvodnjom, uslugom i trgovinom, sa sjedištem u Somboru. Ugovaramo proizvodnju pivarskog ječma, suncokreta, soje, crnog luka i industrijske paprike. Taj asortiman će se proširiti na korijensko bilje – peršin i mrkvu – za slijedeću sezonu na znatno većim površinama. Kad je u pitanju trgovina, otkupljujemo poljoprivredne proizvode i bavimo se trgovinom. Mislim da to radimo dosta dobro, jer u posljednje vrijeme puno je teškoća s velikim prometom robe i ide malo teže oko isplata, ali to kod nas još uvijek ide u normalnim granicama i u boljim vremenskim terminima nego kod drugih.
HR: Ima li svjetlije budućnosti za seljaka?
Poljoprivreda je u posljednjih 14 godina u izuzetno teškom položaju. Prethodna vlast dovela je poljoprivredu do prosjačkog štapa. Seljak je do te mjere osiromašen, da je jednostavno ove godine teško ulagao. Vjerojatno su mnogi uzimali kredite, održali su se, uspjeli su zasnovati proizvodnju i to je dobro. U poljoprivredi će biti jako velikih problema, jer će samo veliki moći napredovati i opstati. Mali poljoprivredni proizvođači će se morati preorijentirati na proizvodnju koja donosi više dohotka, a to je po meni povrtlarstvo, i zbog toga se mi okrećemo malom seljaku, malom poljoprivrednom proizvođaču, našem malom selu i drugim selima, gdje su ljudi vlasnici 4, 5, ili 6 hektara zemlje, a od proizvodnje kukuruza ili pšenice na takvo malim parcelama se neće moći živjeti. Kroz ovaj vid proizvodnje, znači iz povrtlarstva, moći će se znatno više zaraditi, ali i mnogo više raditi.
HR: Veliki ste zaljubljenik u konje i salaše, a Vaši su konji kasači bili dosta uspješni na natjecanjima. Recite nam nešto o tome.
Pa to je jedna svjetlija strana. Ja sam seosko dijete i moji roditelji su imali konje i to je od djetinjstva ostalo u meni, a posebno kod moga sina. Moj sin je veći zaljubljenik i poznavatelj konja od mene. Ima tri konja koji su kasači, bavi se tim sportom već oko pet godina. Nismo nikad bili najbolji, ali smo zato drugi i treći bili desetak ili petnaest puta. To je veliki uspjeh u kategorijama u kojima naši konji trče. Da bismo bili najbolji, trebali bismo mnogo više ulagati u konjički sport, jer danas se konji dovoze iz Norveške, Švedske, Amerike, Njemačke, a mi za to još nemamo novaca, a i ne želimo biti tako veliki, da budemo uvijek prvi.
HR: Bački Brijeg je malo selo, ali ipak broji mnoge uspjehe u različitim oblastima. Nabrojite nam neke.
Bački Brijeg jest malo selo i ima svega tisuću četiristotine i nekoliko stanovnika. Kad gledamo po broju stanovnika, mi smo zaista mali. Međutim, selo je veliko, velikog srca i velike duše. Naš folklorni sastav bio je među prvih deset društava u Srbiji i Crnoj Gori i u kategoriji najmlađih i u kategoriji starije generacije. Kad je u pitanju vatrogasno društvo, naša djeca su bila prvaci Europe i drugi u Europi u dvije uzastopne godine. Mislim da to ni jedno selo u našoj zemlji nije postiglo, a možda ni u Hrvatskoj. Za jednu seosku ekipu biti na tronu Europe velika je stvar. Ima dosta naših ljudi koji su entuzijasti i zaljubljenici u pojedine sportove. Sada imamo prvaka Srbije i Crne Gore u karateu i to je dečko od petnaest godina. Imamo i uspješne šahiste i puno ljudi koji su zaslužili da se piše o njima. U pravljenju Leksikona Hrvata Bunjevaca i Šokaca ne smiju biti zaboravljena njihova imena, imena zaslužnih ljudi koji su svoje seloprezentirali i u svijetu i u našoj zemlji.
