Arhiv tekstova
Opera u Subotici
U subotičkom Hrvatskom narodnom kazalištu s glazbenim predstavama se krenulo mnogo prije nego li je formirana opera kao posebna grana. Već 1946. godine Hrvatsko narodno kazalište stavlja na repertoar prvu glazbenu premijeru od svog ne tako davnog osnutka. Bila je to opereta Franza Lehára »Ševa«. Redatelj je bio Stanko Kolašinac, scenograf Berislav Deželić, koreografkinja Regina Čanić, a za dirigentskim pultom stajao je maes-tro Milan Asić i uz njega, naravno, članovi subotičke filharmonije, koja je postojala već od prije Drugog svjetskog rata i iz koje će kasnije nastati operni orkestar. Premijera je bila izvedena 7. studenog 1946. godine.
Ubrzo potom, početkom iduće godine, a još uvijek u istoj sezoni, na scenu se postavlja i druga opereta. Ovaj puta to je za ono doba svjetski poznata »Silva« ili kako je još zovu »Kneginja čardaša«, koju je skladao isto tako poznati Imre Kálmán. Subotička premijera održana je 1. veljače 1947. godine. Redatelj je bio Lajčo Lendvai, scenografiju bilježi Berislav Deželić, koreografkinja je Regina Čanić, a dirigent Milan Asić uz sudjelovanje subotičke filharmonije. Treća opereta kao premijera bila je »Zemlja smiješka«, održana 5. sudenoga 1947. godine, koju je skladao Franz Lehár. Ovu romantičnu operetu u tri čina na subotičku scenu postavio je redatelj Emil Karasek. Dirigent kao i do sada Milan Asić i naravno uz sudjelovanje subotičke filharmonije.
PRVA OPERA: Dolazi na red sljedeća godina i u njoj, kao što sam ranije napisao, veliki korak Hrvatskog narodnog kazališta; stavljanje na repertoar prve opere, uz veliku pomoć i maksimalnu angažiranost svih ljudi u kazalištu i uz upošljavanje novih snaga, od čijeg će uspjeha u radu na ovoj predstavi vjerojatno i nastati temelji za buduće osamostaljenje opernog ansambla, unutar kazališne kuće u Subotici. Bila je to postavka Puccinijeve opere, glazbene drame, »Tosca«. Premijera je bila 12. lipnja 1948. godine.
Iste godine, samo malo kasnije u jesen, točnije 29. studenoga 1948. god. daje se nova premijera, ovaj puta na repertoaru je glazbena komedija u tri čina »Svadba u Malinovki« B. Aleksandrova. Redatelj je bio Emil Karasek, scenograf Stevan Jenovac, koreografkinja Ruža Jurković i Milan Asić, dirigent predstave.
U sljedećim godinama, kao što sam pisao na početku, dolazi do transformiranja kazališne kuće, drama Hrvatskog narodnog kazališta i mađarska drama (Magyar Népsyinház), prestaju postojati i voljom vlasti postaju Narodno pozorište-Népzsinház, a glazbena grana prerasta u samostalni operni i baletni ansambl, koji će, na žalost tadašnje brojne publike (u bilješkama moga oca stoji da je posjećenost opernih predstava bila na zavidnom nivou), završiti sa svojim djelovanjem već u sezoni 1953. /54. godine.
DOSTUPNI PODATCI: Članovi novoformirane operne scene u Narodnom pozorištu-Népszinház, prema mojim bilješkama bili su: Umjetničko vodstvo u sastavu; Milan Asić, Mikloš Bermel, Rudolf Német, Bela Tikvicki, Bela Gizur, Matija Merković, Margita Vad, Janoš Buzaš. Dirigent: Milan Asić. Korepetitori; Margita Vad i Janoš Buzaš. Solisti: Jelka Asić, Marika Petz, Ana Ivanišević, Petar Kopunović, Bela Tikvicki, Rudolf Nemet, Dragutin Margetić. Članovi zbora: (na žalost tu mogu navesti samo ona imena kojih se lično sjećam jer drugog pisanog traga nemam) Vera Kovač, Magdalena Pejić, Inge Bermel, Jelena Davčik, Ruža Tikvicki itd. Isto tako za članove baleta nemam podatke, kao ni za članove orkestra. Usput, ovom prilikom se ispričavam svima čija imena nisam spomenuo. Na žalost, ovo je sve što posjedujem u očevim rukopisima i što mi je pri pisanju bilo dostupno.
Sljedeća premijera bila je 1. veljače 1951. godine. Opet je to bila jedna opereta, ovaj puta poznata Tijardovićeva »Mala Floramy«. Redatelj je bio Slavko Midžor, koji je ujedno uradio i koreografiju, scenograf Bela Marki, kostimi su bili rad Margarete Kabai i Josipa Siverija. Iste godine u lipnju, točnije 19. 6. 1951. na subotičku scenu stiže i jedna od naljepših Puccinijevih opera »Madame Buttertfly« koja je pobrala veliki uspjeh kod ovdašnje publike, tako da je bila vrlo često na repertoaru.
Početkom sljedeće kalendarske godine na red dolazi još jedna opera s temom iz puka i iz pera tada već svjetski poznatog hrvatskog skladatelja Jakova Gotovca »Morana«. Premijera je održana 27. veljače 1952. godine. Redatelj je bio Nando Roje, scenograf Marijan Trepše, kostime je uradio Josip Siveri, a sve pod dirigentskom palicom maestra Milana Asića.
Krajem listopada iste godine 23. 10. izvedena je premijera herojske opere Ivana Zajca »Nikola Šubić Zrinjski«, koja je isto tako doživjela veliki broj repriza, zbog velikog interesiranja ondašnje subotičke operne publike. Redatelj je bio Marko Fotez, scenograf Andro de Negri, koreografija se pripisuje Radomiru Miloševiću, a izvedbu je dirigirao Milan Asić.
OPERA »DUŽIJANCA«: Slijedi pos-ljednja profesionalna sezona Subotičke opere 1953./54. koja je bila isto tako prebogata premijerama i predstavama, te gostovanjima u Osijeku i Novom Sadu. Početkom 1953. godine 5. siječnja ide premijera Verdijeve »Traviate«, pa Smetanina »Prodana nevjesta«, zatim jedna od najljepših talijanskih opera »Cavalleria rusticana« P. Mascagnia, pa isto tako ariozna opera R. Leoncavalla »Bajazzo«, a među ovim zvučnim imenima i naslovima našlo se mjesta i za jednu operu koja je pisana baš u to vrijeme, znači vrijeme postojanja i rada naše opere, a to je »Dužijanca« narodna opera iz bunjevačkog života od J. Andrića. Premijera je bila 29. travnja 1953. godine. Redatelj je bio Vojmil Rabadan, a scenograf Vladimir Marenić, kostimograf Stana Ceraj-Cerić i, naravno, za dirigentskim pultom Milan Asić. Lično smatram »Dužijancu« svojevrsnom nagradom, krunom rada tog mladog ansambla, koji je voljom ondašnje vlasti prestao postojati i koje posljedice u glazbenom životu našega grada osjećamo i danas.
