Arhiv tekstova

Na duhovnom području našega grada prošli su značajni i lijepi događaji. Smijemo skromno razmišljati o činjenici da se je u crkvenoj povijesti naše biskupije, pa i regije, dogodio jedan povijesni događaj. Otvoreno je Bogoslovno sjemenište Subotičke biskupije. To je prvi ali neizostavni korak početka rada jednog teološkog učilišta koje bi trebalo biti otvoreno za svu regiju i kandidate cijele metropolije. Radi se o instituciji odgoja i susreta ponajprije kandidata za svećeništvo. Učilište koje je na pomolu i koje već ima svoj korijen, trebalo bi značiti veliki događaj za sve koji »gladuju« za teološkom spoznajom kao jednom od orijentira svoga života. 

Kada uskoro zaživi teološko učilište – fakultet – bit će to mjesto izučavanja filozofije i teologije kršćanskoga nazora. Jasna formacija svećeničkih kandidata, ali ne samo njih. Na teološkom fakultetu će moći steći naobrazbu za sve službe u Crkvi i svi ljudi koji žele ugraditi u svoj život i teološku znanost. Ono što su na svečanoj akademiji tako jasno istaknuli nadbiskup mons. Hočevar i biskup mons. Nemet, samo su dvije okosnice uloge Crkve u gradnji svijeta na razini duha, zajedništva i dijaloga. Ministar Šijaković je jasno istaknuo kako jedno takvo učilište znači »kičmu« naroda i da takav rad nosi znak križa koji je znak ljubavi prema istini. 

 

Reagirati na napasti

 

Vrata su, dakle, otvorena. Pred nama stoji sada još veći zadatak baš radi »otvorenih vrata«. Čemu otvarati vrata ako ona ne postanu po riječima Isusovim »vrata ovčinjaka« kroz koja će »ulaziti i izlaziti i pašu nalaziti«, kako kaže Isus. Želja je, dakle, da svatko tko traži istinu – onu koja dolazi od Boga – nađe »pašu« ne samo otvorena vrata, nego stvarni sadržaj hrane za trajno služenje u ljubavi i istini. To je zadatak ne samo mjesne Crkve subotičke nego svih vjernika regije. Taj proces je počeo, traje i treba ga produbljivati. Dakle, institucija je rođena, njezin rast prati molitva svih. 

S druge strane je odgovornost i društvenih vlasti koji ne moraju biti vjernici ali isto tako služeći općem dobru, moraju služiti u duhu i istini i u ovoj instituciji prepoznati adekvatnog sugovornika na putu postizanja općega dobra. Bez razumijevanja ovih dviju danosti – dakle bez aktivnog dijaloga – postoji opasnost da netko nasilno »zatvori vrata«. U teologiji je već davno izrečen aksiom da čovjek ima napasti koje ga čine jačim. Napasti dolaze od njega samoga, od ljudi oko njega, od svijeta izvan njega i konačno od Zloga. Na prvu napast trebamo reagirati mi sami koji smo ovu instituciju ostvarili. Napast dolazi iz nas samih ako smo nezainteresirani, pospani, apatični i nemarni. Priznat ćete, ta je opasnost prisutna. Treba moliti za naše svećenike da ih umor ne savlada. Da ih »plivanje uzvodno« ne obeshrabri. Teško je bdjeti nad samim sobom trajno i vjerno. Napast »ljudi oko nas« već je prisutna. Unatoč zanosnoga slavlja i prisutnosti tolikih gostiju, vješto oko moglo je zapaziti i odsutnost tolikih, nama bliskih ljudi, ili bi trebali biti bliski. Nije ih bilo. Tako smo se na njih oslanjali da su s nama i za nas. Upravo u našim vjerničkim i narodnim zajednicama. Nije ih bilo. Ne može se ne registrirati pitanje i čuđenje. Zašto? 

Smijem se nadati da je slučajnost, ali imam pravo i bojati se da je napast. Ništa čovjeka toliko ne vrijeđa – ni napad – kao činjenica ignoriranja. Trebat će se svatko zamisliti je li mu baš posve svejedno što je naša Crkva (tuđim žrtvama) dobila toliki dar. Smijemo li ga mimoići?... 

 

Opasan vjerski indiferentizam

 

Primjećuje se u novijoj povijesti našeg kontinenta kako postoji jedan vjerski indiferentizam. On je opasan. Nikuda ne pripadati postala je moda. Nevjerojatno, a ipak da se iz toga »nepripadanja« rađa dovoljno razloga za napadanje. Nije to napad koji ruši, ali je sličan potoku koji polako podriva same temelje. Nakon dugog vremena zgrada se ruši. Tom indiferentizmu Europe izložena je svaka crkvena institucija. Kada bi bila samokritika, bila bi korisna. Često je to kritizerstvo koje onda šteti svakom poštenom čovjeku. Svakako se treba čuvati napasti onoga koji se je pojavio kao Zao – đavao. Previše je onih koji ne vjeruju u njegovu prisutnost, ali svi trpimo od njegove napasti. Kako se od svega ovoga obraniti? Moje mišljenje je jednoznačno: zajedno. Očekujem prepoznavanje ove institucije kao zajedničkog dobra. Njegovo višenamjensko ustrojstvo daje nam pravo graditi na teologiji susreta, dijaloga i zajedništva. Institucija bez te dimenzije nema opravdanja. Stoga je zajedništvo kao stav uvjet našega postojanja. Krize koje nagrizaju suvremeno društvo ne smiju biti isprika nego dapače razlog za bližu, plodonosniju i bolju suradnju. Crkva se ne želi zatvoriti u sebe nego upravo obratno otvoriti vrata drugima. Neka u njoj samoj nađu svoje mjesto svi oni koji traže. Neka se susreću i grade zajedništvo svi oni kojima je na srcu opće dobro. Neka se susreću oni koji vole istinu. Neka surađuju oni koji su svjesni da je križ znak ljubavi i bez odricanja nema uspjeha. Zasjala je nova zvijezda na našem nebu – kako reče gradonačelnik – neka barem slabijim svjetlom daje znak da je nebo vedro.