Arhiv tekstova

 

Početak realizma u hrvatskoj književnosti vezujemo uz smrt Augusta Šenoe 1881. godine, iako se i sam Šenoa u svojim člancima »Naša književnost« i »Zašto pišemo« opredijelio za realističku koncepciju književnog stvaranja.  Za hrvatki realizam možemo reći, aludirajući na izjavu Dostojevskog da je ruski realizam izašao ispod Gogoljeve kabanice, kako je potekao iz Starčevićeva tobolca (misleći na njegove feljtone »Tobolac«). Većinu istaknutih hrvatskih pisaca realizma čine pravaši: Ante Kovačić, August Harambašić, Eugen Kumičić, Ksaver Šandor Gjalski i dr. 

Hrvatski književni realizam teško možemo predstaviti ukoliko ne objasnimo političke prilike u državi na prijelazu stoljeća koje su umnogome utjecale na njegov tijek. Politička je scena ostala bez Mažuranića koji napušta bansku stolicu i povlači se 1880., ostavljajući prazninu koju u tom trenutku nitko nije mogao ispuniti. Na čelo Hrvatske dolazi Mađar iz Slavonije Dragutin Khuen-Hedervary koji sustavno provodi mađarizaciju i kolonizaciju. Ban Khuen-Hedervary dovodi Hrvatsku do ruba propasti. Političke su stranke u stalnom sukobu, seljačke se zadruge raspadaju, a plemstvo propada. Khuenovi pritisci i progoni pravaša jačaju pravašku misao i pribavljaju joj pristaše, posebice u redovima hrvatskog srednjeg građanstva i sveučilišne mladeži. 

Realistički su pisci usmjereni na aktualne društvene, gospodarske i političke probleme toga doba. Odabiru građu iz suvremenoga života, a tri najvažnija tematska pitanja su: nacionalno pitanje, propadanje plemstva i socijalna problematika. U oblikovanju fabule uvijek postoji uzročno-posljedični slijed događaja. Realistički su likovi socijalno-psihološki motivirani. O socijalnoj problematici pišu Kovačić, Kozarac i Novak, povijesne teme obrađuju Kumičić (»Urota zrinsko-frankopanska«) i Gjalski (»U noći«),  a propadanje plemstva u svojim djelima obrađuju Kovačić, Kumičić, Gjalski i Novak. O slavonskom kraju pripovijeda Josip Kozarac, o Istri i Primorju Novak i Kumičić, a o Zagorju Gjalski i Kovačić.

U hrvatskoj su realističnoj književnosti najviše bili razvijeni roman i pripovijetka, a nešto manje poezija i drama. U kritici su dominirila dva stajališta: pravaško (koje je prikazivalo život kakav on jest) i narodnjačko (koje je prikazivalo život onakvim kakav bi on trebao biti).

Središnji časopis je »Vienac«, čije je uredništvo, nakon Šenoine smrti, preuzeo pravaški političar i publicist Fran Folnegović. Pravši su pokrenuli i časopis »Hrvatska vila« koji uređuju Harambašić i Kumičić. 

Završnom godinom hrvatskoga književnoga realizma jedni smatraju 1895. kada su studenti na Jelačićevu trgu spalili mađarsku zastavu, a drugi 1892. godinu,  kada je objavljena pripovijetka Antuna Gustava Matoša »Moć savjesti« koja nagovještava modernu.