Arhiv tekstova

U suvremenoj kulturi oko ima središnju ulogu. Način na koji vidimo uvjetovan je ekspanzijom informacijsko-komunikacijskih tehnologija. Televizija, koja je odavno postala vizualno-auditivno-ritualni fenomen, formira kod gledatelja strukture viđenja koje sadrže društveno organizirane oblike znanja, strategije moći i sustave želja. O »teoriji vidljivoga« vode se i dalje bezbrojne rasprave, a na osnovi tradicionalnog filozofskog problema o vidljivosti i spoznatljivosti, koplja se lome na tezi prema kojoj je znanje u društvu spektakla istovjetno viđenju. Problem viđenja i znanja ima dugu povijest, a fenomen viđenja je u epohi postmoderne u središtu pozornosti brojnih sociologa i filozofa, kao i teoretičara književnosti, filma i likovnih umjetnosti.

Vrijeme crno-bijelih televizijskih programa je davna prošlost. Tada se znalo da je crtani film u 19 sati i 15 minuta, nakon čega slijedi Dnevnik, pa neka serija ili subotom kaubojac s Johnom Wayneom, i onda – na spavanje. Danas se crtići non-stop vrte na Cartoon-chanellu, a nekada je za mene i taj jedan crtani film prije Dnevnika bio doista velika priča. A tek film! Film je bio za mene ogromna priča koja je stvarala mnoštvo dojmova. Divne priče su se za mene otvarale i na zidnim platnima, koja su svoja mjesta nalazila na kuhinjskim zidovima. Uzorak »priče« iz svakodnevnog života bio je otisnut na platnu po kojem se vezlo, najčešće u plavoj i crvenoj boji. Te priče koje sam dopisivao imaginacijom sadržavale su i poruke, kao što je: »Kuharice dobro kuhaj, ali ipak novce čuvaj«, a njačešće izvezene poruke su bile: »Kuharice zlato moje, tebe jelo hvali tvoje« i »Kuharice manje zbori da ti ručak ne izgori«. Bila su to vremena kada nestrpljivost nije imala nikakav značaj, nisu se pripremala instant jela, tijesto se mesilo i bilo je flekica rezanih nazubljenim kotačićem da imaju cifrast rub, a bilo je i ribane tarane i tankih rezanaca za juhu. Vrijeme bez nestrpljivosti, vrijeme kada je i pogled na kuhinjsko platno mogao iznjedriti priču, vrijeme kada su i male stvari formirale naša viđenja. To je vrijeme prošlo, a tehnologija je izmijenila naš odnos (ne)viđenja i time način na koji doživljavamo ljudski život i vrijednosti.

Riječi iz pjesme Lost in the Supermarket, sastava The Clash: »Posve sam usklađen, gledam sve programe / Čuvam kupone iz paketića s čajem / Imam svoj primjerak albuma velikih disco-hitova / Praznim bocu i osjećam se pomalo slobodno«, ilustrativan su primjer ozračja epohe postmoderne. Jesmo li doista upecani u TV mrežu? Padaju li mnoge stvari u zaborav, zbog gledanja TV programa? Reklamni slogan za reality show: »Želiš li novca bez motike, prijavi se kod Velikog brata« može se u nečijem (ne)viđenju učiniti kao pravo zezanje (a još »urbano«), a za one koji vole uploviti u ponudu sustava želja, programi su preplavljeni agresivnim reklamama. Ako su već odrasli cijepljeni reklamama, što da se radi? No, problem je što je sve više agresivnih reklama koje su upućene djeci. A, što reći o pojavljivanju političara na televiziji, čija se »slika i prilika« pojavljuje na TV ekranima češće nego nogometne zvijezde Ronaldinho i Ronaldo zajedno. Kako ne bi bilo dosadno, tu su bezbrojni »šibicarski kvizovi« koji gledateljima uspješno skidaju telefonske impulse. 

Fludino, dakako, ali je zato čvrsto definirano potrošačko društvo. Činilo se nemogućim, ali masovni mediji su uspjeli predstaviti svijet simulacijama, koje postupno postaju za milijune ljudi stvarnost. U svijetu relativističkih konstrukcija stvarnosti, ništa nije nemoguće. Neki sada već postavljaju i pitanje – treba li Dužijanca imati hrvatski predznak? E, sad, kako razlučiti privid od zbilje? U slučaju kulture vojvođanskih Hrvata put prema tome je promišljenim nastupom pojačati vidljivost naših vrijednosti na kulturnoj sceni.