Arhiv tekstova

Dolaskom ljeta stiglo je i vrijeme za žetvu na poljima zlatnog klasja. Pšenica je naš kruh, rezultat napornog ljudskog rada, ali i središnji motiv okupljanja ljudi kroz višemjesečne brojne žetvene manifestacije. Tako je prva manifestacija u sklopu Dužijance u Tavankutu, žetvena manifestacija »Spoj mladosti i tradicije u klasju žita«, održana u subotu, 27. lipnja, u Tavankutu.

Iskusni risari i risaruše, dugogodišnji sudionici, a vrijedno je spomenuti i najčešći pobjednici tradicionalnog natjecanja risara, i ove su godine pokazali mladima nekadašnji način obavljanja žetelačkih poslova, odnosno, kako su oni u svojoj mladosti radili »ris«. Košenje pšenice predvodio je Josip Zubelić zamahujući kosom, kao da nije prošlo toliko godina od uvođenja mehaničkih strojeva u žetvene radove. Uvijek se, kaže, rado prisjeća svojih žetelačkih početaka.

»Prvi puta kosio sam pšenicu na površini od 3 i pol jutra, kod jednog veleposjednika. Bilo je to 1966. godine. Dobio sam komad slanine i jedan komad kruha, a kad sam završio dobio sam puna kola risa, odnosno četrnaest džakova žita, što je u to vrijeme vrijedilo puno. U današnje vrijeme se ne može tako dobro zaraditi pružanjem žetvenih usluga«, navodi Zubelić i dodaje, kako je od 1975. godine sa suprugom redovito sudjelovao na natjecanjima risara u okolnim mjestima, kao i u Hrvatskoj i Mađarskoj, gdje su Tavankućani osvajali prva mjesta, a novčane nagrade su, ističe, bile prilično visoke. 

Ovogodišnji tavankutski bandaš i bandašica – Lidija Sarić i Mladen Petreš, pokušali su naučiti što je »poslidnja pripelica«, kako se ručno kosi pšenica, te kako se pletu »uža«. Na upit što misli o nekadašnjem načinu žetve, ovogodišnji bandaš Mladen Petreš kaže: »S obzirom da sam prvi put kosio žito ručno, vrlo sam zadovoljan. Vidim kako ovaj posao nije bio nimalo lak, trebalo je uložiti puno truda. Drago mi je što sam imao prigodu vidjeti kako su naši stari radili ris i sada mogu lakše razumjeti značaj očuvanja ove tradicije i prenošenja žetvenih običaja na nas mlade«, rekao je Petreš.

Lidija Sarić odabrana je ove godine biti tavankutska bandašica, što se, kaže, zaslužuje redovitim odlascima na svetu misu i angažiranjem u župnim aktivnostima, a predstavlja ponudu koja se ne bi smjela propustiti. Pokošeno žito će, kaže, uz pomoć ostalih mladih župljana biti očišćeno, te ispleteni vijenci kojima će se ukrasiti crkva, a potom slijedi središnja svečanost – Dužijanca, koju s veseljem očekuje.  

Svesrdno se trudeći naučiti raditi ris, bandaš i bandašica za sada su opravdali svoju ulogu u svečanosti Dužijance. U tome su im pomogli i mladi i djeca, koji su na njivu došli odjeveni »propisno« – u radnu narodnu nošnju – sefire. 

Zajedničkim snagama planirana površina pšenice bila je ubrzo pokošena, a po svršetku napornog posla na njivi posluženi objed postavljen na stolovima od slame, dobro je došao svima kao neizostavni dio žetvenih običaja.