Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Nismo bezuvjetno dio parlamentarne većine

István Pásztor je od 2000. do danas u Izvršnom vijeću AP Vojvodine obnašao dužnosti vezane uz procese privatizacije, poduzetništva i gospodarstva. Po osnovnoj je struci pravnik, od 1995. godine poduzetnik, a od 1997. do 2000. godine bio je savezni i pokrajinski zastupnik. Od 2000. do 2004. bio je potpredsjednik Izvršnog vijeća AP Vojvodine i ujedno i pokrajinski tajnik za privatizaciju, poduzetništvo, mala i srednja poduzeća. Od 2004. do 2008. godine bio je pokrajinski tajnik za privatizaciju, poduzetništvo i mala i srednja poduzeća. Izabran je 2007. godine za predsjednika najveće i najutjecajnije stranke mađarske zajednice u Srbiji, Saveza vojvođanskih Mađara, nakon što je stranku punih 11 godina predvodio József Kasza. Svoju ambiciju da SVM bude stranka koja će zastupati šire interese od isključivo nacionalno-manjinskih, lider ove stranke je pokazao i na proteklim predsjedničkim izborima kada se kandidirao za predsjednika Srbije. 
 
HR: Potpredsjednik ste Izvršnog vijeća AP Vojvodine i tajnik za gospodarstvo. Kako se globalna ekonomska kriza odrazila na vojvođansko gospodarstvo?
 
Govorilo se kod nas kako bi srpsko gospodarstvo trebalo biti pod manjim negativnim udarom svjetske ekonomske krize zbog toga što smo mi manje integrirani u svjetske ekonomske tokove. Ali i taj manji udar je bio značajan u odnosu na veoma oslabljeno i krhko srpsko gospodarstvo i unutar toga i na vojvođansko. Na osnovi svakodnevnih susreta s gospodarstvenicima koji su važili za uspješne mogu reći kako su oni u velikim problemima. U problemima su zbog sužavanja tržišnog prostora, kao i zbog problema koje su imali njihovi poslovni partneri, što se lančano povezuje, pa negativna posljedica na početku ili kraju lanca na kraju dođe do svakoga u tom lancu. 
Što se tiče financijskog sektora mislim kako je on na prvi pogled manje uzdrman iako je iz bankarskog sektora, koji se nalazi uglavnom u rukama stranih banaka, izvučen financijski potencijal radi spašavanja matičnih banaka, i veliki je problem u tome što su banke zaustavile plasman financijskih sredstava prema realnom gospodarstvu. Treći krak posljedica odnosi se na proračunski sustav. Proračun Republike Srbije je prije nekoliko mjeseci bio na koljenima i tada je uzet kredit od Međunarodnog monetarnog fonda u visini od 3 milijarde eura. Uzimanje takvog kredita znači istodobno i prihvaćanje određenih pravila ponašanja koje određuje MMF. Rezultat tih pregovora jest maksimaliziranje proračunskog deficita na razini od 3 posto bruto društvenog proizvoda, što je dovelo do toga da se moraju raditi veoma značajni koraci prema smanjivanju proračunskog deficita na državnoj, pokrajinskoj i općinskim razinama, odnosno mora se sabiti opća potrošnja. Kao posljedicu toga doživjeli smo da se u pokrajinskom proračunu nalazi mnogo više novca nego što imamo pravo potrošiti. Tako mi danas imamo više od 16 milijardi dinara koji mjesecima stoje na računu, to je novac iz privatizacije NIS-a, koji ne smijemo taknuti. Jer, kada bismo to počeli trošiti onda bismo probili za nas utvrđeni okvir proračunskog deficita. I tu se zatvara krug. Imate realan problem u realnom gospodarstvu, imate prilično ograničenu aktivnost financijskog bankarskog sektora i imate načelnu mogućnost da se  iz proračunskih okvira kroz fondove i kroz programe pojedinih tajništava eventualno pomogne tom realnom sektoru da prebrodi ovu situaciju u kojoj se nalazi. Ali, zbog ograničavanja tog proračunskog deficita, i pokraj toga što vam stoji novac na računu, ne možete pomoći. I dosta je teško u takvoj situaciji biti pokrajinski tajnik za gospodarstvo. Da imate proračun od blizu milijardu dinara, da znate kako na proračunskom računu imate novca, a ne možete pomoći ljudima zbog toga što nemate pravo trošiti taj novac.
 
HR: Kad će se moći koristiti taj novac?
 
Negdje dogodine, ili kada se promijene uvjeti. Mi se trudimo izdejstvovati promjenu tog okvira kako bismo mogli pomoći realnom gospodarstvu, kako bi se mogli financirati započeti projekti u Fondu za kapitalna ulaganja i neki novi projekti, jer je velika potreba i u odnosu na izgradnju infrastrukture i u izgradnju različitih sadržaja - popravke škola, zdravstvenih ustanova, crkava, zgrada kulturno-umjetničkih društava. Ukupan taj zaostatak od proteklih dvadeset godina trebao bi biti nadoknađen kako bi se moglo živjeti u normalnijim okolnostima, ali, na žalost, ne možemo tako brzo povlačiti poteze kao što smo očekivali.
 
HR: Utječu li nedefiniran status Vojvodine i odugovlačenje s usvajanjem Statuta na loš gospodarski položaj?
 
U ovom momentu možemo reći da ne utječu. Da je republička skupština usvojila Statut prije tri mjeseca stanje ne bi bilo korjenito drugačije nego sada. Ali, gledajući s pozicija neke perspektive, sigurno je da postoji relacija između autonomnosti i oslobađanja regionalne inicijative i regionalne brige ili nedostatka toga. U Vojvodini smo u proteklih 7-8 godina na nizu primjera dokazali kako smo u stanju nositi se sa značajnim zadacima i da smo u stanju osnovati i držati u funkciji veoma efikasne sustave koji se naslanjaju na realna očekivanja i realne potrebe ljudi. Prije svega Fond za razvoj Vojvodine, koji je okrenut gospodarstvu i koji je za 6 mjeseci okončao 40 različitih natječaja i plasirao u više od 7000 projekata. Zatim, Fond za razvoj poljoprivrede, Garancijski fond, Fond za privlačenje stranih investicija, Centar za strateška ekonomska istraživanja i niz drugih institucija, koje smo osnovali upravo zato da uspostavimo mehanizme za pokretanje gospodarskog i društvenog razvoja. S druge strane, kada pokrajina proizvodi 42-43 posto ukupnog društvenog proizvoda Srbije a dobija na jedvite jade 7 posto i to u katastrofalnoj strukturi, pri čemu nikada nismo uspjeli vidjeti računicu koliko se poreza odavde isplaćuje, koliko se doprinosa uplaćuje, koliko se doprinosa za socijalno osiguranje i za zdravstveno osiguranje uplaćuje i koliko novca dolazi nazad u naš zdravstveni sustav, čovjek doživljava tu realnost s gorčinom u ustima. Čim se kriju neki podaci to znači da su ti podaci s negativnom konotacijom u odnosu na onog koji krije. Mislim da je ta priča oko Statuta, to odugovlačenje te priče, potvrda toga da po pitanju doživljaja države nije napravljen diskontinuitet s Miloševićevim vremenom i da, na žalost, i Demokratska stranka doživljava Republiku Srbiju kao centraliziranu državu na isti način kako ju je doživljavao i Milošević. Nije došlo do diskontinuiteta ni u smislu ozbiljnosti izgovorene javne riječi. I to je strašno velik problem za kompletno društvo. Ako se prije godinu dana na sva usta govorilo o europskoj Srbiji, europskoj Vojvodini, europskoj Subotici, onda se tu ne radi samo o ambicijima izgovorenim kroz rečenice, nego se te ambicije moraju prepoznati kroz konkretne korake onih koji su te rečenice izgovarali. A proteklih godinu dana iza tih rečenica nema niti jednog jedinog koraka. 
 
HR: Mediji su nedavno objavili kako je postignut dogovor u vladajućoj koaliciji oko Statuta.
 
To su tvrdnje koje s realnostima nemaju nikakve veze. To su igre koje se plasiraju preko medija da bi se zabavljao narod i da bi se zamaglila čitava priča. Kao što je slična informacija od prije desetak dana kako je postignut dogovor da će se Statut i Zakon o nadležnostima u srpnju ili kolovozu naći na dnevnom redu. Nema od toga ništa. Da su ozbiljne namjere i ozbiljne ambicije onda se to ne bi rješavalo preko novinskih stupaca, nego bi se sjelo za stol i za nekoliko sati bi se stvari dogovorile i čitava priča bi bila otkočena, ali toga nema
 
HR: Nedavno je predsjednik Srbije i predsjednik Demokratske stranke Boris Tadić ponovio kako Statut mora biti u skladu s Ustavom i kako neće dopustiti da Vojvodina bude paradržava.
 
Sa sadržajem tog priopćenja se slažem, samo je problem u tome da je promašena tema. Statut je usuglašen prije usvajanja u pokrajinskoj skupštini s kabinetom predsjednika Tadića i ekspertima koje je on imenovao, to je bio dogovoreni preduvjet za usvajanje Statuta u pokrajinskoj skupštini. Nakon toga je krenula čitava hajka od strane Srpske pravoslavne crkve, tzv. neovisnih itnelektualaca i desno orijentiranih političkih snaga i napravljeno je javno mnijenje u srpskom društvu u kome su Statut i svi oni koji se zalažu za njegovo usvajanje sotonizirani. I to je okolnost s kojom se predsjednik Tadić danas suočava. On očito nema dovoljno hrabrosti reći ono što smo govorili, da je to u interesu cijele republike, i što je dogovoreno i što je zapisano u Statutu. To nije na štetu bilo koga. To je u interesu svih zbog toga što efikasniji i brži razvoj bilo koje regije nije od interesa samo za tu regiju već za cijelu državu. Očito u toj dosta delikatnoj situaciji u kojoj se nalazi s jedne strane kao predsjednik države, a s druge strane kao predsjednik stranke, on ne može taj težak zadatak tako riješiti kako mi od njega očekujemo i kako je on u više navrata i slučajeva izgovarao. Zadnji put na Paliću, kad smo slavili 15 godina postojanja SVM-a, poprilično sam se iznenadio tom njegovom rečenicom, onda sam u drugom trenutku shvatio kako je to u suštini dobra poruka za tu večer, ali da iza toga u suštini nema ništa.
 
HR: Najavili ste kako ćete možda napustiti vladajuću koaliciju i uskratiti podršku ovoj Vladi nakon rezultata razgovora s predsjednikom Tadićem, koji je dugo najavljivan ali još nije do njega došlo?
 
Nije došlo, ali mi smo se tom prigodom  na Paliću a zatim i u Novom Sadu dogovorili kako bi do tog sastanka trebalo doći uskoro. Ovih dana istječe godinu dana od formiranja republičkog parlamenta i republičke Vlade. Mi smo dio te parlamentarne većine, a postali smo dijelom te parlamentarne većine tako što smo potpisali jedan sporazum o tome što su naše zajedničke ambicije, koje želimo realizirati tijekom četverogodišnjeg mandata. Mi nismo postali »an block«, bez uvjeta, dogovora i sadržaja, dio parlamentarne većine, nego smo dogovorili što je zajednička ambicija svih nas. I njih i nas. I tu smo u tom dokumentu definirali ne samo ambiciju, već i rokove za realizaciju tih ambicija. U odnosu na niz definiranih ambicija rokovi još nisu istekli, ali u odnosu na dosta značajan broj tih definiranih ambicija su istekli, pa se moramo suočiti zajednički s tim što se od toga uspjelo uraditi. Kad pogledam taj papir onda mogu konstatirati kako skoro ništa od toga nije realizirano. Nismo uspjeli promijeniti granicu upravnog okruga, iako je za to bila potrebna samo odluka Vlade, rok za to je bio 31. kolovoza prošle godine. Do konca prošle godine je trebao biti usvojen Statut i Zakon o nadležnostima, zakon kojim bi se lokalnim samouopravama vratila imovina i Zakon o nacionalnim vijećima. Ništa od ovih stvari nije urađeno. To je činjenica koja se ne može trpati pod tepih. Tu su okolnosti kojim se mogu pravdati – nije se moglo zbog ovog ili onog, ali je to činjenica s kojom se moramo suočiti i vidjeti ima li šanse da se to korigira, ima li ambicija da se u roku od dva tjedna nakon tog razgovora nešto desi od onog što se već davno trebalo desiti. Ako za to ima realne šanse, onda ima opravdanja, ima političke racionalnosti u tome da se bude dio parlamentarne većine, a ako se to ne desi, onda mislim da ne treba statirati. Onda jednostavno ne vidim zašto biti dijelom parlamentarne većine kada ništa od onoga što je za nas značajno ne predstavlja nešto što je značajno za one koji su naši politički partneri. Tu se ne radi samo o interesima SVM-a, nego o mnogo značajnijim i širim interesima nego što su to nacionalni interesi i jedne nacionalne zajednice. To su stvari o kojima bih ja volio s njim razgovarati i da nakon tog razgovora obavim razgovore i sa svima ostalima koji su akteri na političkoj sceni, pa poslije toga da donesemo odluku. Svjestan kako ta odluka nije bezazlena i da ona može dovesti do destabilizacije političkih prilika u zemlji zbog toga što neće postojati parlamentarna većina eventualnim našim istupanjem. Ali, mislim da to nije okolnost o kojoj samo mi trebamo voditi računa, nego o toj okolnosti trebaju voditi računa i oni koji su značajniji igrači unutar te parlamentarne većine. 
 
HR: Mnoge je iznenadilo što na proslavi 15. obljetnice SVM-a nije bio predsjednik Lige socijaldemokrata Vojvodine Nenad Čanak, a bio je predsjednik Srpske napredne stranke Tomislav Nikolić.
 
Obojica su bili pozvani, kao i svi oni koji su danas značajni igrači na političkoj sceni, osim Srpske radikalne stranke. I bili su pozvani i oni koji danas nisu aktivni u politici, ali su u proteklih 15 godina imai nekakvih značajnijih dodirnih točaka sa SVM-om. S gospodinom Čankom sam se sreo prije neki dan i on je rekao kako je iz osobnih razloga izostao s proslave. Što se tiče gospodina Nikolića ja sam bio svjestan da će njegov dolazak i njegovo obraćanje dovesti do različitih komentara. Ja sam tu opasnost svjesno prihvatio. To ne znači zaboravljanje proteklog vremena, to ni u kom slučaju ne znači prelazak preko njih, to ni u kom slučaju ne znači poruku da između SVM-a i njegove stranke ne postoje značajne razlike, ali je to svakako jedna gesta koja govori o tome da se ovoj političkoj opciji mora pružiti šansa da se dokaže, jer u civiliziranoj politici, bez obzira na značajne razlike, mora postojati komunikacija. Gospodin Nikolić je predsjednik jedne relativno mlade stranke, ona se treba u sljedećem razdoblju dokazati i ako se bude dokazivala tako da se to podudara sa sadržajem rečenica koje je te subote izgovarao na Paliću, onda mislim da će to biti dobro za ukupnu političku scenu Republike Srbije. Ako se dokaže da iza tih rečenica ima drugačijih postupaka, onda će to biti poučno za nas. Biti u manjinskoj politici je jedna specifična pozicija. Specifična je zbog toga što nikada vaša zajednica neće imati dovoljno snage da izglasuje takvu parlamentarnu većinu koja je po njenom ukusu, uvijek je većinska zajednica ta koja opredjeljuje političke opcije unutar jedne zemlje. Ako želite kao manjinski političar biti krajnje obazrivi i krajnje racionalni, onda u odnosu na sve moguće političke opcije morate imati istu blizinu ili daljinu. I ne smijete se prikloniti niti jednoj strani i ne smijete niti jednoj dopustiti da toliko steže lanac na vratu da se ne može disati. Iz tog razloga sam prihvatio opasnost da poziv gospodinu Nikoliću izazove ove komentare. Mislim da su protekla dva tjedna dokazala kako je taj poziv bio mnogo značajniji, nego što je sudjelovanje na proslavi SVM-a, mislim da su s govornice upućivane veoma značajne poruke, ne samo prema nama nego i prema nazočnima i nenazočnima i na taj način je SVM pokazao i dokazao svoju osnovnu ambiciju da se bavi ne samo manjinskim pitanjima nego generalnim pitanjima u srpskom društvu. 
 
HR: Na prošlim izborima došlo je do raskida dugogodišnje koalicije s Demokratskim savezom Hrvata u Vojvodini, koja je godinama funkcionirala, pogotovu u Subotici. Kakvi su vaši kontakti danas?
 
Sporadični i veoma prazni. Mislim da je to sve posljedica njihove odluke. U onom momentu kada su oni prihvatili poziciju predizbornog koalicijskog partnera DS-a, u tom momentu je prostor političkog manevra sveden na minimum. I na taj način je ne samo stranka, nego čitava hrvatska zajednica, dovedena u poziciju mase u redovima. U toj poziciji je manevarski prostor DSHV-a praktički jednak nuli. I na taj način mi, na žalost, nemamo u suštini o čemu razgovarati. Ja sam u nekim ranijim razgovorima govorio čelnicima DSHV-a o tome kako mislim da bi za hrvatsku zajednicu bilo bolje da oni očuvaju politički integritet, jer je hrvatska zajednica toliko brojčano i toliko intelektualno jaka da jednog republičkog zastupnika u bilo kojem trenutku može proizvesti. I u tom slučaju to je rezultat njene volje i njene političke snage, a ne nečiji poklon. Ali, odluka nije naša po prirodi stvari, nego je njihova, i posljedice takve odluke, bez obzira na to koliko su one u odnosu na nas problematične, moramo prihvatiti i snalaziti se u okolnostima kako možemo. Ali generalno, mislim da je to loše za hrvatsku zajednicu, iako možda nemam pravo tako nešto izgovoriti, ali kao manjinski političar ja ću se do zadnjeg atoma snage truditi da očuvam politički identitet mađarske zajednice i SVM-a zbog toga što je to jedini način da se slobodno mogu definirati ambicije. A, ako smo s tim ambicijama nekom prihvatljiv politički partner, onda smo tu, a ako nismo i onda je u redu. 
 
HR: Zalažete se za zajamčene mandate. Je li to i danas vaš politički cilj?
 
Jest. Mi smo se zalagali i zalažemo se i danas unutar tih pravila koja su vezana uz autonomiju. Jer to nije samo pitanje autonomije Vojvodine, to nije samo pitanje personalne autonomije kroz nacionalna vijeća, to nije samo pitanje eventualno nekakve teritorijalne autonomije kad se za to stvore okolnosti i prilike, nego je to i pitanje zajamčenih parlamentarnih mjesta, to je isto tako i pitanje razmjerne zastupljenosti u upravi i ukupnoj sferi zaposlenosti i niz drugih stvari koje su značajne, da bi se manjinske zajednice na adekvatan način mogle tretirati i imale tu težinu koja im može osigurati opstanak i očuvanje identiteta. 
 
HR: Na prošlim ste izborima bili u koaliciji s jednom drugom novonastalom strankom, Demokratskom zajednicom Hrvata, ali koja nije pokazala rezultata. U kakvim ste odnosima danas s tom strankom?
 
Mi smo s njima u korektnim odnosima, ali smo u korektnim odnosima i s DSHV-om. Ne radi se sada o odnosu sukobljenosti ili suprotstavljenosti u onom negativnom smislu. Ova druga stranka ima ambicija da ojača, ali je to sigurno jedan dugačak proces, veoma mukotrpan i zahtjevan posao. Govorim ovo iz osobnog iskustva, jer znam što znači graditi stranku i njenu infrastrukturu, znam što znači uvjeriti ljude da to što govorim ima nekakvog smisla. Mi nemamo ambicije i ja osobno nemam ambicije upravljati odnosima unutar hrvatske zajednice. Hrvatska zajednica treba iznijeti jednu ili pak dvije stranke ili treba pokazati ima li snage za to ili nema. Nije naše da to činimo, imamo mi dovoljno posla i obveza sa svojom zajednicom i sa svojim dnevnim izazovima.
 
HR: Magyar szó je najavio štrajk. Često se na različitim tribinama novinarskih udruga čuju kritike kako je prenošenje osnivačkih prava nad manjinskim medijima sa Skupštine Vojvodine na nacionalno-manjinska vijeća loše rješenje i da treba tražiti drugo?
 
Drugo rješenje za manjinske medije je da većinski narod ili većinska politika upravljaju njima. To smo vidjeli u proteklih 50-60 godina. Radi se o suštinskim, koncepcijskim razlikama. Potpuno je prirodno da o manjinskim institucijama vode računa manjinske zajednice kroz nacionalna vijeća. Na kraju krajeva, to su institucije koje su prije svega nama značajne. Nisu one značajne za većinske zajednice, bar ne u toj mjeri kao za manjinske. Ne vidim da su problemi nastali u jednom ili drugom mediju zbog toga što je osnivačko pravo preseneno sa Skupštine na nacionalna vijeća, niti vidim problem u tome da su nacionalna vijeća sada bahata ili neodgovorni »vlasnici« tih medija. Problemi su nastali zbog struktura koje su naslijeđene, zbog ukupnih odnosa financiranja i poslovanja, zbog toga što je u odnosu na Magyar szó permanentno dolazilo do opadanja tiraže i da imate situaciju da se tijekom tjedna, običnim tjednim danom list pojavljuje u sramno malom broju primjeraka, koji ne može osigurati ni u kom slučaju ekonomično poslovanje poduzeća. Suočavamo se s problemom koji se pojavljuje kao posljedica utapanja dijela zajednice u te proeuropske snage, pa onda ljudi više ne čitaju na svom materinjem jeziku nego čitaju beogradske ili novosadske listove i jednostavno se gubi tiraža. Međutim, održavanje manjinskih medija na nogama nije proračunsko niti financijsko pitanje nego je društveno i civilizacijsko pitanje. Iz tog razloga mislim da će se bez obzira na poteškoće koje pokrajinski proračun ima, morati naći sredstva da ne propadne ni Magyar szó, da ne propadne ni Hrvatska riječ, da ne propadne niti jedan drugi medij čiji je osnivač Skupština, a čije je osnivačko pravo preneseno na nacionalna vijeća. 
  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika