Arhiv tekstova

U sjeni Augusta Šenoe stvarao je romanopisac, novelist, pjesnik i prevoditelj Josip Eugen Tomić. Rođen je u Požegi 1843. godine. U rodnome je gradu završio šest razreda gimnazije, a zatim se četiri godine školovao na bogosloviji u Zagrebu. Napušta bogosloviju kako bi studirao pravo u Zagrebu i diplomirao u Grazu. Radio je kao državni činovnik i banski savjetnik. Napisao je cijelu malu biblioteku pjesama, pripovijedaka, povijesnih i društvenih romana, drama i komedija, feljtona i humoreski. Osobitu je popularnost stekao dopisavši završetak Šenoine nedovršene »Kletve«. Opće je mišljenje bilo kako je on jedini pozvan to učiniti. Ako uzmemo u obzir činjenicu da hrvatska javnost iznimno cijenila Šenou, bit će nam jasno koliki je bio i Tomićev ugled. Od 1873. naslijedio je Šenou na položaju dramaturga Hrvatskog zemaljskog kazališta u Zagrebu.

Prvu svoju povijesnu pripovijest »Krvni pir« objavio je 1863. u »Slavoncu«. Veliki je ugled Tomić stekao povijesnim romanima u kojima je zaokupljen Bosnom i muslimanskim pučanstvom koje živi u njoj. Bosanskohercegovački puk, muslimanski i katolički, promatra na posve nov način odbacujući podjelu na kršćene i nekršćane. Veliki uspjeh kod publike, zbog aktualne teme okupacije Bosne, postiže ljubavno-avanturističkim romanom »Zmaj od Bosne« u kojem prikazuje sukob bosanskih begova sa sultanom. U njemu veliča legendarnog Husein-bega Gradaščevića. S romantičnim zanosom prati ljubav kršćanske djevojke i junačkog efeba, neodoljivog turskog plemića u romanu »Emin-agina ljuba« (1888.). Romanima, koji su bili popularni i rado čitani i u Bosni, Tomić je iz hrvatske književnosti zauvijek isključio neprijateljstvo križa i polumjeseca koje je tijekom stoljeća bilo njegovano kao moralno i političko polazište.Ta su mu djela pribavila opća priznanja koja su uvelike motivirana političkim razlozima. Pripovijetkom  »Kapetanova kći« vraća se rodnoj Požegi, ponovno s ljubavnom temom u središtu, a ciklusom »požeških« priča, u kojima su autentični likovi dobroćudnih obrtnika i veseljaka, razgovorljivih majstorica i gospi, prepoznatljivih toponima i lokaliteta, Tomić za Požegu predstavlja isto što i Šenoa za Zagreb. Drugi njegovi romani, »Udovica« i »Melita«, nisu izazvali jednodušnost kritike.  

Potkraj života napisao je roman »Melita« (1899.), usredotočen kroz glavni ženski lik na prekidanje s građanskim puritanskim moralom, na suvremena društvena zbivanja i problematiku, propadanje aristokracije, licemjerje visokog društva, rasipnost, egzotičnost i bigotizam. Roman je predstavljao značajnu novost i prvi je društveno-realistički roman u hrvatskoj književnosti. Nekoć jako popularan zbog svojih historijskih romana, Tomića se danas drži vrijednim upravo zbog inovativnosti »Melite«.