Arhiv tekstova

»Nikad nije posve sigurna u kojem položaju leži. Ponekad se probudi na leđima, a ponekad potrbuške. Zato zna da je netko okreće, sigurno zato da joj ne nastanu rane od duga ležanja. Prvo što ugleda jesu sjene oguljene boje na stropu. Slabašna svjetlost ulazi kroz mali, jako uzdignuti prozor. Ne zna smrkava li se ili sviće. Nikakvi zvukovi vanjskoga života ne dopiru do nje. Pokraj drugoga zida ugleda rasklimani zahrđali krevet. Srce joj zalupa kad shvati da je to bolnički ležaj. Nema madraca. Metalni podložak otvoreno obznanjuje svoje pukotine i napuštenost. Između oba kreveta, metalni stolić koji je nekada bio bijel, prošaran znakovima dotrajalosti. Žena prvi put osjeti hladnoću. Napinje sluh ne bi li prepoznala bilo kakav zvuk. Uzalud, ne čuje ništa. Pokušava govoriti, moliti za pomoć, ali nije u stanju artikulirati riječi. Ono malo snage što joj je preostalo koristi ne bi li privukla pozornost nekoga tko bi ju mogao čuti«.

Ulomak je to iz romana »Vidiš koliko te volim« španjolskog spisatelja Luisa Leantea, koji se prošle godine pojavio i u hrvatskim knjižarama. 

Za taj roman Leante je dobio nagradu Alfaguara za 2007., jednu od najvažnijih španjolskih književnih nagrada. Zanimljiv je podatak da tu nagradu prati novčani iznos od 163.000 eura, što je čini jednom od najvrednijih u Španjolskoj.

 

Spoj povijesnih događanja i suvremenosti

 

»Vidiš koliko te volim« može se čitati kao zanimljiv spoj povijesnih događanja i suvremenosti. Naime, na matrici ljubavne priče iz doba kad je Španjolska gubila i posljednje kolonije, Luis Leante ambiciozno progovara o srazu kultura i društvenih klasa.  

Roman započinje pričom o ženi koja se budi u bolnici u Zapadnoj Sahari, nakon što je više dana lebdjela između života i smrti. Njezino je ime Montse Cambra. U vojnoj bazi u El Aaiúnu mladi španjolski legionar čeka pogubljenje. On se zove Santiago San Román. Montse i Santiago imali su osamnaest godina kad su se sreli i zaljubili u Barceloni 1974. Ona je bila kći bogataša, a on siromašni mehaničar. Kako se njezina obitelj žestoko protivila vezi, par se, u tim teškim okolnostima, razilazi. Tada Santiago postaje legionar. Četvrt stoljeća poslije Montse otkrije da je Santiago možda još živ negdje u pustinji, da nije poginuo u Zapadnosaharskom ratu. Kako joj se brak baš u to vrijeme raspao, ona kreće u potragu za svojom pravom, izgubljenom ljubavi…

»Vidiš koliko te volim« donosi nekoliko priča isprepletenih u prošlosti i sadašnjosti te povezanih zajedničkom niti koja se provlači kroz živote naizgled različitih ljudi. U galeriji likova koje oslikava Luis Leante nudi različite primjere doživljavanja i proživljavanja značajnih povijesnih zbivanja i intimnih drama. U paralelnom odnosu tih dvaju svjetova ponekad je teško razlučiti koji od njih nosi više drame i tragičnih odrednica, nudeći čitatelju da pronađe pravo motrište s kojeg će ih percipirati.

Zahvalni likovi

 

Liječnica Montse Cambra  i legionar Santiago San Roman zahvalni su likovi za slojeve koji će u nekim dijelovima podsjetiti na popularne španjolske sapunice, ali njihovim stavljanjem u okvire različitih vremenskih i prostornih odrednica, pisac ih pretvara u stvarne i punokrvne likove s kojima lako kročimo kroz  svjetove zamršenih ljudskih sudbina. U ovom će romanu svatko pronaći ponešto za sebe, pa će na svoje doći i ljubitelji ljubavnih priča, i oni koji očekuju da djelo ima ozbiljniji odnos prema stvarnosti, kao i čitatelji koji drže da su intimne ljudske drame jednake onim povijesnim. Pitanje gdje završava jedna a počinje druga, samo je jedna od odrednica koju varira ovaj roman. Neka od mogućih rješenja naziru se u završnim rečenicama romana:

»I tada, kao da je još uvijek uronjena u san, ponovno začuje zviždanje koje je maloprije čula u jaimi. Ali sada ga čuje jasno. Gleda oko sebe i ne vidi nikoga. Usprkos vrućini, osjeća drhtavicu koja joj trese tijelo. Ta prastara melodija, nespretno zviždana, prenosi je u jednu kolovošku noć, prije mnogo godina. Na trg prepun ljudi, s grupom koja svira na željeznom podiju, pokraj tamnih i lijepih očiju koje ju ne prestaju gledati. Najljepšim od svih mogućih pogleda.«