Arhiv tekstova

Prošle godine u Subotici je odlaganje polaska u prvi razred osnovne škole zatraženo za 160 učenika, a ovaj trend odlaganja polaska u školu prisutan je već nekoliko godina unazad. Uz vrlo oštre ocjene i prijeteći kaznama za roditelje, ove je podatke nedavno iznijela pomoćnica gradonačelnika za pitanja obrazovanja Ljubica Kiselički. Ona je navela kako se s takvom pojavom, nazivajući je »neopravdanim hirom roditelja, koju ne poznaje niti jedan grad u Srbiji«, Subotica suočava od 2004. od kada svake godine stiže više od stotinu zahtjeva.

 

Izgovor roditelja

 

»Ta djeca nemaju gotovo nikakvih problema u razvoju, ne da ih nemaju nego je među njima i veliki broj izuzetno inteligentne i natprosječno inteligentne djece. Po zakonu upis u prvi razred je obvezan za djecu od 6,5 godina, a za roditelje koji izbjegnu na vrijeme upisati dijete predviđena je kazna i tužbe se zbog neispunjavanja obveze pokreću kod sudaca za prekršaje. Radi se o djeci kod kojih nisu uočene nikakve smetnje u mentalno-fizičkom razvoju. Roditelji pod izgovorom da je dijete emotivno odnosno socijalno nezrelo, traže odlaganje početka školovanja. Cilj nam je skrenuti pozornost na činjenicu da zrelost djece može procijeniti samo stručnjak putem testova koji su propisani i standardizirani po svim principima struke i koji se primjenjuju na svu djecu za koju se traži odlaganje«, rekla je Kiselički navodeći kako će odlaganje prouzročiti veliki pritisak po brojnosti za sljedeću generaciju što će značiti i veći pritisak za upis u srednju školu, te da će dodatne troškove imati i porezni obveznici, budući da će djeca ponovno pohađati predškolsku ustanovu čiji rad financira lokalna samouprava. Ona je također iznijela i stav lokalne samouprave da se »zbog neopravdanih hirova roditelja ne dopusti ponovni upis iste djece u predškolske grupe Naše radosti«. Testiranja djece se najprije provode u školi gdje njihovu zrelost i spremnost procjenjuju stručnjaci psihopedagoških službi. Ukoliko nisu zadovoljila kriterije, ukoliko su bila slabija, ukoliko su plakala ili bila neuspješna, škola ih s uputom šalje u Razvojno savjetovalište gdje sada još detaljnija testiranja s djecom rade specijalisti logopedi, defektolozi, psiholozi, pedijatri. Ova služba od 1991. godine posjeduje i vodi statistiku, prati razvoj djece rođene pod rizikom, te radi reedukacijske tretmane kojim se preveniraju mogući neuspjesi u čitanju, pisanju i cjelokupnom psihomotornom razvoju djeteta. 

Načelnica Savjetovališta dr. Mira Malagurski kaže kako se ne može govoriti o određenoj skupini, obrazovnoj razini ili bilo kakvoj specifičnosti roditelja koji žele odgađanje polaska u školu svoje djece. Ona smatra kako je u nekim slučajevima riječ o stavu roditelja prema školi koji nije pozitivan i afirmativan, već se kod djece stvaraju negativna slika i strah. 

»Mislim da roditelji smatraju kako će odlaganje do sljedeće godine za dijete biti uspješnije kao da ga pripremaju za fakultet, a ne za opismenjivanje. Karikiram, ali doista je takav stav. Drugi razlog je iskustvo koje imaju sa starijom djecom. Jedna majka je rekla kako su polazak u školu starijeg djeteta svečano obilježili, napravili su tortu, ali danas je dijete u trećem razredu i ona mu plaća privatnog učitelja, te nije spremna to ponoviti s drugim djetetom.«

Psihologinja Nada Vučković kaže kako malo djece koja dođu u Savjetovalište pokazuje emocionalnu nezrelost, premda je to termin koji roditelji često rabe navodeći razloge zbog kojih bi djetetu trebalo odložiti polazak u školu.

 

Što je zrelost

 

»Emotivno nezrelo dijete bi plakalo već na ulazu u ambulantu, ne bi razgovaralo sa mnom, trčalo bi majci u krilo, odbijalo bi suradnju, sakrilo se, plakalo ili šutjelo. Takvih je malo.«

Ravnateljica Osnovne škole Matija Gubec i članica HNV-a zadužena za obrazovanje Stani-slava Stantić-Prćić smatra kako se ipak ne može nazvati hirom roditelja nešto što se u tako velikom broju ponavlja iz godine u godinu, te da sigurno postoji uzrok, koji bi trebalo pronaći i potom poduzeti što je potrebno.

»Pretpostavljam da niti jedan roditelj neće raditi nešto na štetu svog djeteta, niti izbjegavati njegovo školovanje. Ne vidim čemu drama oko toga što će neka djeca krenuti u školu sljedeće godine, a ne ove. Nisu ta djeca sad negdje ostala pa uopće neće biti upisana, a vjerujem da za roditelje postoje neki opravdani razlozi. Razumijem kako u toj dobi djece razlika od pola godine može puno značiti za njihovo sazrijevanje. S druge strane, unatoč rasterećenju školskog programa djeca i dalje predugo  borave u školi, zapravo su u školi točno onoliko sati koliko su prije reforme boravili učenici 4. razreda. Rasterećenje jest u sadržaju, ali djeci je napor i sjedenje i boravak u učionici. Čini mi se kako u posljednje vrijeme školovanje svodimo samo na računicu i stalno se proračunava koliko dijete košta, kolika će biti ušteda ili trošak. Djeca su živa bića a ne papiri, i trebamo imati u vidu i druge aspekte, poput socijalnih, pedagoških, psiholoških.«  

Na pitanje jesu li današnja djeca previše zaštićena u svojim obiteljima, psihologinja Nada Vučković objašnjava kako su se obitelji svele na malo članova, s jednim ili dvoje djece i normalno je da ih roditelji žele zaštiti.

»Prirodno je da roditelj čuva svoje dijete, ali i pred djecom su veliki izazovi, mnogo stvari se ovdje dešavalo, razlika je između sadašnjeg školovanja i onog od prije 20, 30 godina, djeca trebaju prelaziti ulicu, trebaju se uključiti u promet, samostalno se vratiti kući. Normalno da mnoge roditelje to brine, a to je već širi društveni i socijalni problem.«

U svakom slučaju, »Naša ra-dost« ne može odbiti ponovni upis djece jer uvjete regulira zakon, a ne stav lokalne samouprave. 

Vjerojatno je među djecom za koju roditelji traže odlaganje škole puno veoma inteligentnih mališana, možda emocionalno i socijalno zrelih i spremnih za školu, no jesu li spremni biti sigurni na cestama na kojima u džipovima i na motorima haraju sinovi političara i tajkuna? Jesu li spremni procijeniti što je za njih sigurno, i nisu li i roditelji pozvani reći ponešto o tome?