Arhiv tekstova

Završila je još jedna školska godina u hrvatskim osnovnim i srednjoškolskim odjelima. Profesorica hrvatske književnosti Osječanka Đurđica Stuhlreiter predaje hrvatski jezik u subotičkoj Gimnaziji i jamačno je jedna od najpozvanijih komentirati, još uvijek svježe, dojmove o školovanju na hrvatskom jeziku.  Hrvatska nastava u Subotici općenito bilježi dobre rezultate, kaže ona, a tako je ocijenilo i Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske koje sljedeće godine planira uspostaviti Koordinaciju hrvatske nastave u  Vojvodini i imenovati profesoricu Stuhlreiter prvom koordinatoricom. Uz dugogodišnji pedagoški rad, profesorica Stuhlreiter je i glasovita hrvatska književnica za djecu i mladež, pa je dio razgovora bio usmjeren prema njezinom spisateljskom opusu.  

 

HR: Kakvi su prvi, neposredni dojmovi nakon završetka još jedne školske godine, posebice dojmovi oko hrvatskih razreda u Gimnaziji?

 

Školska su zvona prestala označavati početak i kraj rada u razredu, ali za profesore to ne znači i kraj radnih obveza. Prije kraja školske godine valja nam odraditi još dosta posla vezanih za analize rezultata i usporedbu postignuća s onim što smo na početku godine isplanirali. Dojmove, stoga, još treba srediti, ali je već sada jasno da možemo biti zadovoljni s učinjenim. Programe i aktivnosti realizirali smo u skladu s planiranim, a nastava na hrvatskom jeziku već je dobila mnogo jasnije obrise. Možemo se pohvaliti da smo vrijedno radili i u mnogim elementima postali prepoznatljivi. Učenici hrvatskih odjela angažirali su se na raznim područjima izvan obvezne nastave te nazočili u mnogim sferama društvenih događanja vezanih za školu, ali i širu životnu zajednicu. Na taj su način doprinijeli popularizaciji nastave na hrvatskom jeziku, motivirajući osnovnoškolce da se i sami odluče za školovanje u gimnazijskim odjelima na ovom jeziku.    

 

HR: Kako uspoređujete svoj pedagoški rad u Hrvatskoj i rad u hrvatskoj dijaspori, te profesionalni angažman u Subotici?

 

Najsnažniji su motiv za moje profesionalne aktivnosti vezane za školu i izvan nje – moji učenici. Velikom srećom držim činjenicu što imam priliku predavati zanimljivim i vrijednim mladim ljudima koji polaze nastavu na hrvatskom jeziku. Pri tom posebice mislim na učenice drugog razreda s kojima sam krenula u ovu izazovnu profesionalnu situaciju po dolasku u Suboticu. Naravno, valja spomenuti i učenike prvog razreda, ali i one koji polaze izbornu nastavu njegovanja hrvatskog jezika s elementima nacionalne kulture.  Na samom dolasku u Vojvodinu rekla sam kako ovaj angažman za mene predstavlja veliki izazov, mogućnost da se okušam u poslovima koje nisam imala prilike obavljati u Hrvatskoj. Jer, sve su škole iste, ali svaka je drukčija na poseban način. Škole u kojima djelujem na ovaj ili onaj način imaju sjajnu djecu i to je njihovo najveće bogatstvo. Nama, profesorima, djeca su najsnažnija motivacija pa tako i ja mislim da je postignuto rezultat dobre suradnje s učenicima. Bez njih bi sve ono što sam učinila za protekle dvije godine imalo sasvim drugo značenje.

 

HR: U kojoj mjeri standardni hrvatski jezik, predstavlja problem za svladavanje kod djece – učenika koji se njime počinju služiti tek nakon upisa u osnovnu ili srednju školu?

 

Poteškoća, naravno, ima. No, ono što je bitno jest činjenica da učenici koji se upišu u hrvatske odjele moraju biti svjesni toga da će ih biti bar u početku. Dodatni trud koji moraju uložiti kako bi hrvatski jezik doista postao jezik koji će koristiti u različitim komunikacijskim situacijama vrlo brzo počne pokazivati i rezultate, u većoj ili manjoj mjeri. Pri tom je vrlo bitan čimbenik motivacija, a uspjeh koji postignu ovisi o mnogo toga. U prednosti su učenici koji su u osnovnoj školi polazili izbornu nastavu jer je njima susret sa standardnim hrvatskim jezikom i kulturom izazov i, čak što više, uvjerljiv poziv da i sami što bolje ovladaju njime. Ovakvih će problema, međutim, biti sve manje jer ćemo uskoro imati učenike koji su polazili nastavu na hrvatskom jeziku od prvog razreda osnovne škole. Njihovo će gimnazijsko školovanje biti samo logičan nastavak prijašnjeg školovanja koje neće biti obilježeno većim poteškoćama u svladavanju standardnog jezika. No, uzimajući u obzir činjenicu da standardni jezik svi moraju učiti, te da i učenici u Hrvatskoj pri tome nailaze na određene poteškoće, moji su učenici do sada postigli sasvim solidne rezultate. 

 

HR: Koje su karakteristične pogrješke i što je učenicima najteže, govor ili pisanje?

 

Pogrješke su vezane uglavnom za specifične ortografske i ortoepske odrednice koje proizlaze iz razlike između hrvatskog i srpskog jezika. Budući da učenici izvan škole imaju malo prilike komunicirati na standardnom hrvatskom jeziku one su sasvim očekivane i opravdane. Rekla bih da je komunikacija bolja u pisanim oblicima jer se napisanom može vraćati i ispraviti ono što nije  skladu s jezičnim normama, dok se u usmenim oblicima ipak podliježe određenom automatizmu koji prati govorenje. Različiti razlozi, od socioloških do izrazito lingvističkih, čine da je neke pogrješke teže iskorijeniti dok se s drugim razlikama učenici lakše nose. Stoga je i važno da se oni što više angažiraju i izvan redovne nastave na područjima u kojima će moći vježbati i usavršavati svoj hrvatski jezik.

 

HR: Kako ocjenjujete nastavnu građu koja je previđena iz predmeta Hrvatski jezik?

 

Program po kojem se izvodi nastava hrvatskog jezika je zanimljiv, ali i dosta zahtjevan. Nudi reprezentativnu građu vezanu za teoriju i povijest književnosti te daje pregled najvažnijih pisaca i književnih djela svjetske i hrvatske književnosti. Uspostavlja se i korelacija sa književnim razdobljima u srpskoj književnosti, ali i prikazuju književni portreti najznačajnijih zavičajnih pisaca. U nastavi jezika važno je predznanje koje učenici donesu iz osnovne škole jer se znanje s područja lingvistike proširuje i produbljuje. Treba pripomenuti kako bi bilo jako dobro kada bi se nastava hrvatskog jezika više integrirala u ostale školske predmete, a korelacija s ostalim područjima iznimno je poželjna osnova za postizanje što boljih rezultata.

 

HR: Što smatrate svojim najvećim prosvjetnim uspjehom u minuloj školskoj godini, a što planirate za sljedeću?

 

Najvećim uspjehom držim činjenicu da moji učenici imaju sve manje poteškoća pri uporabi hrvatskog standardnog jezika. Drugim, ne manje značajnim uspjehom, držim jačanje motivacije kako da naši rezultati na tom planu budu još izrazitiji. Postignuća koja su evidentna na mnogim područjima dovoljno govore sama za sebe, a meni su vrlo snažan poticaj za budući rad. Značajnim, i meni osobno vrlo dragim uspjehom, smatram rad u radionici kreativnog pisanja koju su polazili zanimljivi i daroviti mladi ljudi. Njome smo otvorili čarobni svijet pisane riječi na specifičan način, a radovi koji su nastali vrlo su zanimljivi i inspirativni. Hrvatska nastava u Subotici općenito bilježi dobre rezultate. Tako je ocijenilo i Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske pa sljedeće godine planiramo proširiti naše djelovanje. Službeno, po prvi put, spomenuto ministarstvo uspostavlja Koordinaciju hrvatske nastave u Subotici. Kolegici i meni od sljedeće godine pridružuje se još jedan kolega, a to što sam od strane ministarstva imenovana prvom koordinatoricom hrvatske nastave u Vojvodini smatram priznanjem mojem dosadašnjem radu.  

 

HR: Obzirom kako ste veoma uspješna spisateljica za djecu, kako izgleda prelazak iz svijeta irealnog (bajkovitog) u svijet realne svakodnevice ulaska u jedan školski razred?

 

Bajke su začin svakom djetinjstvu, ono što daje poseban okus tom životnom dobu. Sjećanje na njega najljepši je dar koji čovjek može ponijeti kao poputbinu za život. Moje su zalihe lijepih sjećanja poprilične jer sam imala specifično i posebno djetinjstvo pa mi valjda stoga nije teško vraćati se u dane u kojima bajke obećavaju, a ne samo uljepšavaju. To što sam sačuvala dijete u sebi, smatram darom koji nastojim podijeliti i s mojim učenicima, a činjenicu da sam u svakodnevnom radu upućena baš na mlade držim sretnom okolnošću. Književnost danas nije najpopularnija umjetnost i svjesna sam toga da mladi knjigu često doživljavaju više kao obvezu, a ne estetski užitak, radost i mogućnost novih spoznaja. No, svaki moj ulazak u razred predstavlja novu mogućnost da ih uvjerim kako je upravo književnost ono što odolijeva vremenu i svim izazovima suvremenog svijeta te ih pokušam motivirati da se i sami uvjere zašto je tome tako. Ako u jednom školskom razredu uvjerim bar jednog učenika da je čarobni svijet pisane riječi izgrađen upravo po njihovoj mjeri, držim da sam svoju zadaću pedagoga i spisateljice ispunila.  

 

HR: Što vas je navelo da se usmjerite prema dječjoj književnosti i kada ste napisali svoj prvi literarni uradak? 

 

Zacijelo je to činjenica što sam u svom svakidašnjem radu okrenuta djeci. To što svakodnevno komuniciram s mladom populacijom usmjerilo me je prema dječjem svijetu kao logičnom izboru. S jedne sam ih strane željela pridobiti za knjigu i čitanje, a s druge zaintrigirati i uvjeriti da knjiga nije nešto dosadno i nametnuto. Dakle, trebalo je pisati o onome što će ih zanimati i što će prepoznati kao svoj svijet. S druge strane, radeći s djecom jasnije sam spoznala istinu da su oni zapravo mali ljudi koji imaju sve radosti, ali i brige i probleme kao i odrasli. Svatko je od nas glavni lik u nekoj svojoj, neponovljivoj priči, a priče djece često znaju biti itekako znakovite, daleko od svijeta bajki koju često, kao stereotip,  nudi književnost za djecu. Stoga sam poželjela progovoriti upravo i o toj drugoj strani djetinjstva, a kako tu ima obilje tema, mislim da ću se još dosta dugo njome baviti. Često, međutim, čujem i mišljenje kako bih se trebala otisnuti i u druge vode, no za sada ne osjećam takvu potrebu. Novijim se radovima polako obraćam tinejdžerskoj publici, ali kada će se i kako dogoditi potpuni prijelaz ne može se nikada znati. Baš kao što niti ne znam točno kada sam, onako zaozbiljno, napisala prve stranice. Čini mi se da pišem oduvijek, jer knjige i književnost možda i nisu moj izbor nego određenje. 

 

HR: Koje je vaše omiljeno doba dana za pisanje ?

 

Svatko pristupa na svoj način ovom specifičnom procesu. Unutarnja potreba tjera nas da gradimo nove svjetove, ali svakidašnje obveze također traže svoje i često se izbore za prvenstvo u odnosu na umjetničko djelovanje. Obveza vezanih za školu i izvan nje imam zaista poprilično, pa stoga pisanje mora pričekati svoj trenutak. A ono traži cijelog čovjeka i ne pristaje na kompromise. Ne zadovoljava se mogućnošću da svakog dana napišem pokoji redak, iako ima i toga, ali više za dnevne potrebe. Stoga obično pišem u vrijeme kada su dnevne obveze prigušene ljetnim odmorom. Vrijeme je to školskih praznika i tada se prepuštam mašti, snovima i svijesti da stvaranje novih svjetova, onih po mojoj mjeri, i nije tako nemoguće. Većina je mojih knjiga nastala baš za vrijeme ljeta, što znači da je to doba vrlo inspirativno za moje stvaralačke procese. Stoga i ove godine, čim završim obveze vezane za školu, oštrim pero i predajem se bjelini papira. I beskrajno se radujem njegovu izazovu. 

 

HR: Vežete li se za svoje likove i kako doživljavate njihove sudbine, jer je čest primjer prema ispovijestima brojnih spisatelja da se još izvjesno vrijeme nakon završetka pisanja teško razdvajaju od njih?

 

Moji se čitatelji često prepoznaju u ponekom liku, ali i traže sličnosti sa mnom. Jedno od najčešćih pitanja koje mi postavljaju jest u kolikoj sam mjeri to ja ili netko meni blizak. To, pak, navodi na zaključak da sam ih uspjela uvjeriti u životnost stvorenih likova i činjenicu da sam za njih pronašla odgovarajuće svjetove. U tome se djelomice i nalazi odgovor na postavljeno pitanje. Sve što je napisano jest na izvjestan način piščevo iskustvo, njegova promišljanja i stavovi pa i likovi o kojima govorimo na neki način imaju uporište u stvarnom životu. Razumljivo da se stoga s njima poistovjećujemo, kako čitatelji tako i ja. Ponekad me zaista dovedu u situaciji da mi je teško kada ih moram pustiti da nastave živjeti svoj život. Ima tu i brige i strepnje, kao kad puštamo vlastitu djecu da dalje nastave bez nas. Iako znamo da smo im dali sve što smo mogli, nadajući se da smo ih pripremili za ono što ih čeka, strahujemo što će dalje biti. Hoće li se snaći, znati komunicirati s čitateljima, hoće li ih oni razumjeti? Najsretnija sam kada dobijem povratnu informaciju da su u tome uspjeli i da su ih oni za koje sam ih i stvarala doživjeli u svoj njihovoj punini, kao ljude od krvi i mesa. I suza, posebice onih radosnica.

 

HR: Koju poruku nastojite poslati prema svojim čitateljima?

 

Bojim se da će zvučati patetično i potrošeno ako kažem da mi je poruka u djelu iznimno važna. Budući da se obraćam djeci, moje djelovanje i poruke koje pri tom odašiljem moraju biti dobro promišljene i brižno sročene. Knjige se danas prilagođavaju uvjetima tržišta, često podilaze publici i govore ono što misle da mladi vole čuti. Toj osjetljivoj čitateljskoj publici nudi se sve i svašta, mnogo neprihvatljivog zamotano je  u šareni papir trendova, mode i novih vrijednosti. Ljestvica vrednota danas je ozbiljno poljuljana, pa držim da bi se moje odgojno djelovanje iz razreda moralo pretakati i na stranice knjiga koje pišem. Možda poruke o pozitivnim i istinskim životnim vrijednostima, ma koliko se one činile neuvjerljivim u nekim trenutcima, i nisu toliko rezultat svjesnog nastojanja, već prije logičan slijed svega onog što je knjizi prethodilo i što je u nju ugrađeno. Svaka bi moja knjiga trebala biti poticaj mladom čovjeku da potraži svoj put i da, unatoč svim poteškoćama i izazovima, na njemu i ustraje.

 

HR: Kako gledate na aktualno stanje na tržištu knjiga, obzirom kako u vremenima koje živimo knjiga sve teže nalazi put do čitatelja?

 

Na žalost, knjige su danas vrlo često samo roba, i to u onom banalnijem smislu te riječi. No, mogli bismo parafrazirati Krležu pa reći da nikad nije bilo da nekako nije bilo. U suvremenom trenutku knjiga se bori s vrlo oštrom konkurencijom, a drugi mediji ne biraju u toj borbi oružje. Iako se ona danas čini dostupnijom nego ikada, nije joj lako pronaći put do prosječnog čitatelja. Mnogi će se radije okrenuti naizgled atraktivnijim vrsta komunikacije i dati im prednost nad knjigom. Ponekad se učini da knjiga gubi bitku, ali to ipak nije tako. Jer prednosti pisane riječi ne mogu se nadomjestiti drugi medijima koji nude pomalo agresivni vizualni doživljaj kao glavni argument. Mislim da će i mnogi mladi čitatelji, koji danas možda knjigu doživljavaju samo kao dosadnu lektiru, promijeniti mišljenje. Zrelost i životno iskustvo uvjerit će ih da knjige i čitanje nude neponovljiv doživljaj, oazu u samo naizgled prihvatljivoj pustinji onog što se ponekad čini atraktivnijim. Stoga mislim da je vrijeme knjige, unatoč sadašnjim poteškoćama, nalik neprekinutom nizu sastavljenom od živog lanca upornih čitača i čitatelja, pisara i spisatelja, negdašnjih kamenih ploča i suvremene tipkovnice. A zar bi to išta moglo prekinuti?  

 

HR: Pišete li neku novu knjigu i hoćete li u skorijoj budućnosti napisati i nešto što izlazi iz okvira dječje književnosti?

 

Upravo se priprema za tisak moj novi roman, namijenjen i mladima i onim starijim čitateljima u isto vrijeme. Riječ je o svojevrsnoj suvremenoj bajci koja se može iščitavati u više slojeva. Stoga i mislim da će i publika različite dobi te životnih i čitateljskih iskustava u njoj moći pronaći ponešto za sebe. Oni mlađi doživjet će je kroz sudbinu djevojčice smještene u dom za nezbrinutu djecu, nešto stariji kroz promišljanje o problemima suvremenog odrastanja, a odrasli kroz spoznaju da svakog od nas neumoljivo prati njegova ptica rugalica, jedan od glavnih likova ove priče. Knjiga, dakle, na neki način nadilazi okvire klasične dječje književnosti i bit će mi drago ukoliko to prepozna i čitateljska publika. Kako je ljeto pred vratima, razmišljam i o novoj knjizi, a kamo će me inspiracija odvesti za sada je teško reći. Možda to napokon bude i naslov namijenjen sasvim odraslim čitateljima, iako po tom kriteriju ne dijelim književnost. Za mene postoji dobre knjige koju može čitati svatko bez obzira na dob i ona lošija koju, tim slijedom razmišljanja, ne bi trebao čitati nitko.

 

HR: Na koncu što biste savjetovali svojim učenicama i učenicima u pogledu čitanja i potencijalnog druženja s knjigama tijekom ljetnih ferija?

 

Ukoliko čitanje trenutno nije njihov prvi izbor, nema razloga za zabrinutost. Neka se odmore i ispune si vrijeme stvarima koje vole i koje ih ispunjavaju radošću. Doći će trenutci i za knjigu i njezine čari. Onima, pak, kojima knjiga nije samo hrana nego i poslastica, poručujem da vrijeme koje je pred njima iskoriste gosteći se s najbiranijim poslasticama. Njima će druženje s knjigom ionako biti svetkovina u kojoj će moći uživati cijelo dugo i, nadajmo se, toplo ljeto. Neka čitaju ono što ih odmara i veseli, ali neka ne zaborave niti stvarni život i ljetne radosti. Jer književnost i nije ništa drugo nego svakodnevica pretočena na papir, a prednost joj je mogućnost oblikovanja i doživljavanja na vlastiti način. I baš u tome je njezin čar. Svatko je, i pisci i čitatelji, mogu obojiti vlastitim bojama, dati joj neslućene obrise koje će je izmijeniti do samo njima jasne prepoznatljivosti. No ipak, i jednoj i drugoj vrsti čitatelja, želim da ovo ljeto zapamte bar po jednoj dobroj knjizi.

 

HR: A koje biste knjige preporučili čitateljima Hrvatske riječi?

 

Izbor knjiga u mnogome ovisi o čitateljskom iskustvu i ukusu. Osobno volim knjige koje korespondiraju sa stvarnošću na poseban način pa takve uvijek i preporučam, ali ne znači da će se one svidjeti svima. Uglavnom se trudim promovirati knjige hrvatskih autora jer mislim da imamo jako dobrih pisaca čije knjige svakako treba pročitati. Od dječjih autora tu je Hrvoje Kovačević sa zanimljivim i pitkim kriminalističkim romanima (Tajna šaptača lubenicama), Stjepan Tomaš s toplim i nadahnutim pričama (Gudački kvartet iz Bostona) i zanimljivi i sve bolji Mladen Kopjar (Ljubav, padobranci i izvanzemaljci). Među piscima za odrasle uvijek bih se odlučila za samozatajnu Sanju Lovrenčić (Martinove strune), Slađanu Bukovac (Rod avetnjaka) i zanimljivu knjigu memoarske proze Josipa Šegote (Beskućnik). Naravno, najveća imena hrvatske književnosti ne treba posebno niti spominjati. Ukoliko su školski dani bili obilježeni izbjegavanjem lektirnih obveza, možda je dolazeće ljeto pravo vrijeme za druženje s Krležom, Ivom Andrićem, Tolstojem, Balzacom… No, ako se vremena za čitanje ovoga ljeta  i ne nađe, ništa za to. Knjige ionako strpljivo čekaju na policama i nadaju se trenutku kada ćete se poželjeti posvetiti baš njima.