Arhiv tekstova

Države u regiji, koje se nalaze u procesu europskih integracija, nadaju se povratku na europsko tržište, prilivu kapitala, otvaranju novih radnih mjesta, većem izvozu i povećanju životnog standarda građana. Taj put do ulaska u Europsku Uniju prošla je Slovenija, Hrvatska se nada skorom ulasku, a njihova iskustva dragocjena su pomoć i drugim zemljama regije. Nedavno je prilika za razmjenu iskustava bio na Paliću održan skup sindikata poljoprivredne prerađivačke industrije iz svih bivših republika Jugoslavije, a njihova iskustva pokazuju da ih uglavnom sve muče, ili ih očekuju, isti problemi. 

 

Konstantno siromašenje Vojvodine

 

U Vojvodini je danas 87 posto poljoprivrednog zemljišta u privatnom vlasništvu, a u neprivatiziranim kombinatima ostalo je još desetak posto od nekadašnjeg broja zaposlenih.  

Za razliku od drugih gospodarskih grana u Srbiji, poljoprivreda je u tehnološkom smislu najmanje zaostala i još uvijek se može nositi s konkurencijom u zapadnoj Europi, smatra Jelena Češljević, predsjednica odbora poljoprivrede Vojvodine Samostalnog sindikata. No, unatoč dobrim geografskim uvjetima, prirodnim resursima i nizom komparativnih prednosti, država ovoj djelatnosti najmanje daje značaja i prioriteta. Godinama unatrag državni proračun puni upravo poljoprivreda – primarna proizvodnja sudjeluje s 29 posto u proračunu, a ukupna poljoprivredna proizvodnja s oko 40 posto. To dokazuje da u državi nema industrije i da gotovo ništa drugo ne radi. Pri tomu se iz proračuna za poljoprivredu izdvajalo samo 3,7 posto, dok je ove godine i to izdvajanje smanjeno, te je argrarni proračun čak za 40 posto lakši od lanjskog. Zato se s punim pravom govori o konstantnom iscrpljivanju i siromašenju Vojvodine.

Jelena Češljević ističe da su sindikati svoju možda najveću nemoć pokazali upravo kod privatizacije prehrambene industrije.

»Mi smo već ranije govorili da nije dobro ići u privatizaciju u području poljoprivrede na način kako je to urađeno, da se mora strateški znati što je to što se prvo privatizira, a što kasnije. Smatrali smo da bi metoda dokapitalizacije najviše odgovarala poljoprivredi, međutim, sve je bilo pod istim zakonom i sve je bilo kao na ‘buvljoj pijaci’ – evo, izvol’te, pa kupite. Zato nam se dešava da su neka poduzeća kupili ljudi koji možda nikad u životu nisu nogom ušli u poduzeće, nemaju informacija i saznanja kako se u poljoprivredi radi, i sada imamo dosta poljoprivrednih tvrtki koje su takvi kupci doveli u izuzetno tešku situaciju zadužujući ih i ostavljajući ih bez ičega. U državi nije bilo snage da, kao socijalni partneri, sjednemo i vidimo što želimo. Cijeli smisao i poanta bila je napuniti državni proračun, a sve ostalo – vidjet ćemo kako ćemo. To su suštinski problemi, jako bitni iz ugla sindikata, koji su trebali predstavljati osnovu pravog socijalnog dijaloga i poduzimanja socijalnih mjera odgovornosti.«

Premda se domaća poljoprivreda može nositi s konkurencijom u zapadnoj Europi kada je riječ o tehnologiji, u drugim stvarima, osobito onim koji se tiču poticaja i benefita koje ima europska poljoprivreda, naši proizvođači su potpuno nemoćni.

»Ocjena sindikata je bila da će primjena Sporazuma o pridruživanju EU najteže posljedice imati po poljoprivredu, zato što se mi nismo spremili da se možemo, uvjetno rečeno, s lavovima boriti. Jer ti lavovi imaju po hektaru premije, regrese i drugo - što mi nemamo, ili nam se sve više smanjuje.  Na primjer, proračunska izdvajanja za poljoprivredu su bila 3,7 posto, a ove je godine i od toga za 40 posto manje«, kaže Češljagić, te dodaje kako se ne može reći da ministarstvo poljoprivrede nije uradilo veliki dio posla na usklađivanju s propisima EU.

»Činjenica je da se naši propisi usklađuju kada je riječ o kvaliteti hrane, mogućnosti izvoza i poštovanja propisa u EU. Ljudi su svjesni da su dio nekog svijeta, kontinenta i na kraju cilj je da se standardi i kod nas poštuju. Surađujemo oko toga s kolegama iz regije, iz Hrvatske su nam jako puno pomogli oko zakona o poljoprivrednom zemljištu, i mi smo njihovo iskustvo pokušali ovdje primijeniti.«

 

Hrvatska: prespore promjene

 

U Hrvatskoj je privatizacija u poljoprivredi u jednom dijelu dobro provedena, ocjenjuje Denis Paradiš, član predsjedništva sindikata PPDIV. Dosta je velikih bivših kombinata privatizirano, to su bile tvrtke s velikim brojem zaposlenih koje praktički nisu radile, bile su pred propadanjem, država nije vodila veliku brigu o njima, a nakon što su prešle u privatne ruke, zadržale su svoje djelatnosti i sada rade. 

»Država je čak tu, rekao bih, bila fer i korektna, davala je neke poticaje tim prehrambenim industrijama, tako da ima tu svijetlih primjera. Nažalost, ima kompanija koje još uvijek vegetiraju, u državnim su rukama, i mislim da neće još dugo moći raditi na taj način.«

Hrvatski proizvođači su spremni boriti se s europskom konkurencijom, kaže Paradiš, te ističe kako su to pokazali prije dva tjedna kada je u Zagrebu održan veliki prosvjed na kojemu je bilo oko tisuću traktora iz cijele Hrvatske. Premda država u velikom dijelu daje poticaje za proizvodnju, oni ipak ne stižu na vrijeme, pa su to pravi problemi koji proizvođačima stvaraju teškoće i koji su bili povod za velike prosvjede. 

»Ljudi su došli tražili veće cijene za mlijeko i pšenicu, međutim, tu se pokazalo da je ljude vrlo lako podijeliti i na kraju se taj prosvjed završio, rekao bih, na zadovoljstvo vlade, a ne onih koji su tamo došli. Ispalo je da su dobili samo obećanja i pitanje je hoće li se od toga nešto izvršiti. Obećan im je veliki novac, kojeg definitivno u ovom trenutku vlada nema. U poljoprivredi se dešavaju promjene, mada još uvijek kod nas postoje neki prastari zakoni. Ljudi rade i vrlo teško žive od toga, rekao bih čak - preživljavaju. Velikih problema još imamo sa zemljištima, dosta je onog koje se ne obrađuje, ima zemljišta za koje se ne znaju vlasnici, i dok se ne donese neki kvalitetan zakon i ta se zemlja iskoristi na pravi način, to će i nadalje biti problem. Promjena ima, ali se one dešavaju vrlo sporo i za ljude koji su direktno zaposleni i uključeni u poljoprivredu to je presporo.«

 

Slovenija: očekuju se otpuštanja 

 

Za Sloveniju je privatizacija već odavno prošlo vrijeme, a država se nalazi na otvorenom tržištu rada i kapitala. Svojedobno je ipak, dijelom zbog državnog utjecaja ali i zbog kvalitete rada, u procesu privatizacije Slovenija uspjela sačuvati svoje dvije pivovare, ali ne i »Tobačnu tovarnu«, koja je nekada proizvodila čuveni »57«. Generalni tajnik Sindikata kmetistva i živilske industrije Slovenije Jovan Labanac kaže da je, zbog krize proizvodnje šećera u svijetu, i jedina šećerana u Ormožu zatvorena, te dodaje da će ta sudbina čekati i druge šećerane u regiji.

»Slovenačka prehrambena prerađivačka industrija je došla u vrlo težak položaj zbog svojedobne koncentracije kapitala u trgovini, koja je onda počela diktirati vrlo težak tempo proizvođačima, odnosno prehrambenoj industriji. Istodobno nije bilo niti koncentracije niti efektivne podjele rada i specijalizacije u prehrambenoj industriji, i to danas izaziva nagla otpuštanja i zatvaranja tvrtki i poduzeća, koja imaju čak i vrlo kvalitetnu marku. Recimo, poznat je bio MIP (Mesna industrija Primorske) po pršutu, mortadeli, itd, koji je ovih dana zatvoren zbog načina vođenja i, naravno, privatizacije, a rekao bih i krađe poslodavaca. Samo u tom poduzeću otpušteno je 750 ljudi, što je za Sloveniju jako mnogo, budući da je ukupno u prerađivačkoj industriji oko 14.000 zaposlenih. Priča se tu ne završava, očekuju nas nova otpuštanja, osobito u mljekarstvu i pekarstvu, a i u drugim područjima prerade«, kaže Jovan Labanac.

Inače, zbog nepovoljnih geografskih uvjeta za zemljoradnju i poljoprivrednu proizvodnju, Slovenija je jedna od rijetkih zemalja Europske Unije koja ne proizvede dovoljno hrane za samu sebe. Vlastita proizvodnja pokriva oko 60 posto domaćih potreba, dok je za ostalo upućena na uvoz iz drugih država. Prije stjecanja neovisnosti i ulaska u EU pokrivenost poljoprivrednom proizvodnjom je ipak bila viša, iznosila je do 75 posto, a na dobrima je radilo više od četiri posto stanovništva, dok je danas samo dva posto onih koji rade u primarnoj proizvodnji. Također, danas se u prosjeku obrađuje šest hektara, a prije je prosječno gazdinstvo obrađivalo tri hektara. 

Premda se sve tri sredine dosta međusobno razlikuju, sve su prošle, ili ih očekuju, iste probleme, a šansa da se oni ne svale samo na pleća radnika i stanovništva, bilo u Vojvodini, odnosno Srbiji, Hrvatskoj ili Sloveniji, su jedinstveni i dobro organizirani sindikati, smatra Labanac. Upravo je na primjeru zatvaranja šećerane slovenački sindikat pokazao što u pregovorima zaista znači biti socijalni partner.  

»Sindikat je bio aktivan, ne samo do vlade ili do poslodavaca u Sloveniji, nego smo izvršili pritisak do Europske komisije, gdje smo osigurali svim radnicima koji su radili u šećerani da u prosjeku dobiju otpremninu u visini od 53.700 eura. To je za slovenačke uvjete dosta veliki novac«, objašnjava Labanac te dodaje, da se stanje u cijeloj regiji može popraviti samo uz organizirane sindikate.