Arhiv tekstova

Božić je. Kako pisati uvijek nešto novo za Božić? Našao se ključ. Ovih dana mi je došla u ruku knjiga sadašnjega Pape »Božićni blagoslov«. Našao sam dovoljno misli da s vama mogu podijeliti njegova razmišljanja za ovogodišnji Božić. 

Teško je vjerovati da bogati i svi oni koji obnašaju visoke i odgovorne dužnosti, ali također i oni iz srednjih, rekli bismo, dobrostojećih slojeva teško mogu doživjeti i razumjeti Božić onako kako to treba učiniti kršćanin. 

SPUSTITI SE NA ZEMLJU: Da bismo to mogli učiniti trebali bismo se spustiti na zemlju i svijet gledati upravo s te visine, kao i većina ljudi ovoga svijeta, jer samo takvi mogu i razumiju što znači Božić i kako ga slaviti. Naprotiv, oni slave Božić ali mu nikada nisu, a niti mogu shvatiti značenje. Time su jednaki i svi oni koji se zovu »siromasima« i tako se drže, ali ne mogu izaći iz sebe i sebi dopustiti  približiti se drugomu ili priznati da postoji u njihovoj blizini, a kamoli u nazočnosti. Isus je došao na zemlju iskusiti što se događa kada nas nebo razočara; kada si gladan, a mana s neba ne pada; kada nisi vol, a tvoje jedino utočište je štala; kada si raspet i visiš na križu, a podno tvojih nogu kockari igraju; kada zazivaš Boga, a nikakva odgovora nema. Zašto mi, toliki kršćani, ne bismo mogli iskusiti to isto? Zar ne bismo mogli trpjeti i patiti od gladi nekoliko tjedana, kako to čine naša braća iz pojedinih afričkih zemalja ili drugih, a da za to nisu nikomu ništa skrivili? Isus reče da jedan lopov može ući u Kraljevstvo Božje, ali jedan crnac ili bijelac loše odjeven ne može ući u bogatašev vrt ili dvorište, a o odajama da i ne govorimo. Lopov se može igrati i s anđelima, ali dijete siromašnih roditelja ne može se igrati sa svojim vršnjakom bogatih roditelja. Pas kunja na naslonu pokraj ugojene gospodarice, no sluga, koji je cijeli dan radio u vrtu i oko kuće ili kućna pomoćnica, nateklih nogu od trudova cijeli dan po kući, neće biti pozvani sjesti i odmoriti se. Isus nas ne uči da siromašnima dajemo pomoć držeći ih što dalje od sebe, nego nas uči da pozovemo siromašne, sakate, slijepe, odbačene osobe u našu kuću upravo kada imamo ili pripremamo slavlje. On je pozvao tebe, nevoljnoga grješnika da s njime ideš u nebo. 

Jedan je ruski kršćanin napisao sljedeće pismo nakon izlaska iz logora: 

»Moj vanjski izgled nije nimalo bio privlačan, dapače... Na prisilnu radu radio sam pod zemljom u rudniku. Dogodila mi se teška nesreća na poslu, tako da sam ostao doživotno grbav i jer im više nisam mogao koristiti – zato su me otpustili. Hvala Bogu. 

Jednom zgodom prolazeći nekim meni nepoznatim selom jedan me je dječak dugo i radoznalo gledao, da bi me naposljetku upitao: ‘Striko, što to ti nosiš na leđima?’ 

Bio sam siguran da me ismjehuje kao i toliki drugi, ali sam ipak po običaju smireno odgovorio: ‘To je grba!’ ‘Ne!’, odgovorio je spremno dječak. ‘Bog je ljubav i on tako nešto ne može dati ljudima. To nije grba, nego je to kutija pod tvojim ramenima. U toj su kutiji skrivena anđeoska krila. Jednoga će se dana kutija otvoriti i ti ćeš odlepršati u nebo dragomu Bogu s tim krilima.’« 

SVATKO IMA SVOJU GRBU: Zaplakao sam od radosti. Dok zapisujem ove retke još mi jednako suze naviru niz lice. Svatko ima svoju »grbu« – tjelesnu, duševnu, susjedsku, obiteljsku, zatvorsku, bolničku, ali svatko uvijek svoju i to različitu od drugih. Bog dopušta da mi nosimo svoje grbe, ali mi ne smijemo ovo držati zlom i propašću - točno poput onoga djeteta, jer se u našim bolima (grbama) kriju anđeoska krila koja zavrjeđujemo našom grbom, a pomoću njih letimo prema vječnoj ljubavi. Za Božić si od srca želimo da nam to svečano vrijeme usred sve groznice sadašnjosti podari malo sabranosti i radosti, za doticaj s dobrotom našega Boga i time novu odvažnost za daljnji hod. Na početku kratkog promišljanja o tome što nam ovaj blagdan danas može reći, kratak pogled na postanak svetkovine Božića mogao bi biti koristan.  

Posebna ljudska toplina, koja nas na svetkovinu Božića dotiče tako jako da je u srcu kršćanstva uvelike natkrilila Uskrs, pojavila se, zapravo, tek u srednjem vijeku, a Franjo je Asiški bio taj koji je iz svoje duboke ljubavi prema Isusu čovjeku, prema Bogu-s-nama, pripomogao da se izdigne ta novost. Njegov prvi biograf Toma Čelanski u svojem »Prvom životopisu« priča: »Rođenje djeteta Isusa slavio je s neopisivom radošću, više nego bilo koji drugi blagdan. Božić je nazivao blagdanom nad blagdanima, jer je Bog, postavši malenim djetetom, sisao mlijeko poput sve ljudske djece. S koliko je samo nježnosti i predanja grlio slike koje su prikazivale dijete Isusa te mu poput nejake dječice tepao slatke riječi. Ime Isus na njegovim je usnama bilo slatko poput meda.« Iz takvoga uvjerenja proizašlo je zatim glasovito slavljenje Božića u Grecciu, na koje ga je potaknulo hodočašće u Svetu Zemlju i jaslicama u crkvi Santa Maria Maggiore u Rimu. To što ga je pokrenulo bila je čežnja za blizinom, za zbiljom; bila je to želja da posve uprisutni Betlehem, da neposredno iskusi radost rođenja djeteta Isusa i da je priopći svim svojim prijateljima. O toj noći kraj jaslica Toma Čelanski u »Prvom životopisu« priča na način koji uvijek iznova izaziva ganuće, a time je istodobno odlučujuće pridonio širenju najljepšega božićnog običaja – jaslica. Stoga s punim pravom možemo reći da je noć u Grecciu kršćanstvu podarila posve novu svetkovinu Božića, tako da su se njegov osobni iskaz, njegova posebna toplina i ljudskost, ljudskost našega Boga, priopćili dušama, a vjeri dali novu dimenziju.