Arhiv tekstova

»Snovi ne odrastaju. Snovi su bezvremeni. Priča o Jeleni Felder također je bezvremena. Pa ipak, njezin rastanak ima vlastiti trenutak. Na ulici slika vlada sklad. Ali kakvu uspomenu ima nastanak, koju boju, kakav okus?

Stolisnik se vidi u  djedovu vrtu, nad njim oko djeteta. Vrh Jelenina nosa žuti se od nutrine cvijeta. Ljeto je, da, ali i vrlo hladna stara zima. U sobi u kojoj stanuje vatra, nema peći. To je Jelenina soba. Ondje caruje stalnost ljeta i nestalnost sjećanja. Igra je ondje; medenožuto blistanje podnih dasaka«.

Početak je to romana mlade spisateljice Marice Bodrožić, što daje naslutiti kakvim će rukopisom biti ispisane njegove stranice. Riječ je o zanimljivu uratku već i stoga što je roman napisan na njemačkom jeziku, a do hrvatskih je čitataelja došao u prijevodu Latice Bilopavlović.

BEZBROJ POJEDINAČNIH TRENUTAKA: Roman »Tišina, rastanak« slijed je slika, u vremenu razbacana niska impresija, komadića sjećanja i razmišljanja. Jelenina priča raspršuje se u bezbroj pojedinačnih trenutaka, nesređeno, slučajno, kao i samo sjećanje, te ostaje iznimno osobna, u visini očiju djeteta. Pripovjedne slike velike pjesničke snage prepune su novih jezičnih tvorbi i osjetilnosti. 

Zadivljujuće samosvojna slikovna i jezična snaga ove autorice, njezini poetski uzleti, epizode  i minijature obilježja su njezina osobita stila.

Kritika je uglavnom pozitivno ocijenila ovaj roman, te između ostalog, zapisala:

»Miris maslinova drveta, okus vina i ulja, plavo, smeđe i zeleno u crkvi na blagdan. Sve to pridonosi atmosferi ove pripovjedne struje, kao i jezik koji svojom lirskom osebujnošću podsjeća na Rilkea« (Frank Mever, Deutschlandradio Kultur).

»Dok se u romanu slijedom sjećanja djetinji pogled u samoći prerano odrasle djevojčice pretvara u književnost, točnije u poeziju, svjedoci smo autoričina harmonična odnosa između srca i glave, između osjećaja i razuma; ovaj je roman ogledni primjer Saint-Exupéryjeve rečenice: ‘Samo se srcem dobro vidi’« (Staudacher, Deutschlandfunk).

»Kronološka pripovjedna struktura raspršena je, a vrijeme je rastegnuto u jedan beskrajan trenutak rastanka« (Michael Braun, Neue Zürcher Zeitung).

SPOMEN NA DJETINJSTVO: Spomen na djetinjstvo u ovom se romanu izlaže oku čitatelja kao niz sličica što bivaju obasjane sjećanjem na naizgled obične sitnice, kakvih je prepuno svako djetinjstvo. No, baš ono, u pripovijedanju Marice Bodrožić dobiva obrise posebnog i neponovljivog. Dijete što na svoje dane u Hercegovini i život u Njemačkoj gleda sa stajališta odrasle osobe, razlogom je zašto se ono može iščitavati na razne načine. Tankoćutna djevojčica nosi breme djetinjstva i kao odrasla osoba, a tražeći razloge toj bremenitosti ispisuje i stranice ove knjige. I mada se čini da je vrijeme odlučujući čimbenik u poimanju i sudac mnogo čemu, autorica ostavlja otvorenu mogućnost da možda i nije tako. Jer njezin roman završava riječima:

»Vlakovi prolaze i na kraju svi voze samo u moguću budućnost, a mi mislimo da su to kolodvori na kojima ljudi izlaze. No to su vjerojatno sasvim drukčija mjesta, negdje, u nekoj već jednom udahnutoj daljini; u tišini, za leđima vremena koje prolazi.«

     Misao o prolaznosti postaje tako važnom napomenom koju valja imati na umu dok čitamo ovaj roman. Nižući svoje sličice u okvire prolaznosti, baš kao u obiteljski album, Marica Bodrožić dat će svemu i jednu drugu dimenziju. Prolaznost se na stranicama njezine knjige često pretvara u konstantu koja svojim kriterijima vrjednuje sve oko nas. Ukoliko nam se ponekad učini da je odveć strog sudac, ništa za to. Preispitujući vlastite postupke u svjetlu naznaka ove spisateljice, ostaje nam da istražimo vlastiti odnos prema kategoriji vremena. Čitanje ovog romana zasigurno će nam u tome pomoći.

g