Arhiv tekstova

Hrvatska škola u Santovu (Hercegszántó) na jugu Mađarske, svega dva kilometra udaljena od Bačkog Brega s druge strane državne granice, jedinstven je primjer osnovnoškolskog obrazovanja Hrvata u dijaspori. Osebujnost santovačke škole nije samo u tome što se u ovom zdanju sva djeca, i hrvatska i mađarska, obrazuju dvojezično, nego i u tome što je skrb ove državne škole u cijelosti u ovlasti Hrvatske državne samouprave. 

Pod službenim nazivom Hrvatski vrtić, osnovna škola i učenički dom Santovo, ova ustanova od 2000. godine djeluje pod održavanjem Hrvatske državne samouprave kao potpuni izraz kulturne autonomije, koju je mađarski zakon predvidio još prije 15 godina, ali ga praksa nikad nije razradila. Sve do santovačkog slučaja.

UKIDANJE I OPSTANAK: Do ove jeseni u Santovu su postojale dvije zasebne osnovne škole: mađarska i hrvatska. Mađarska se škola financirala iz državne glavarine koju svaka škola dobije prema broju učenika, a hrvatska škola je, osim glavarine, od države dobivala i povišenu glavarinu, sukladno zakonu koji pozitivno diskriminira nacionalne manjine.

»Nažalost, Santovo više nije tako veliko selo kao što je nekada bilo, tamo sada ima svega oko 2300 stanovnika, malo je učenika i nije bilo moguće od glavarina održati obje škole«, kaže predsjednik Hrvatske državne samouprave Mišo Hepp. »Postavilo se pitanje – koju školu ukinuti. Naravno, logično bi bilo da u Republici Mađarskoj opstane mađarska škola, a da se hrvatska, ako nema sredstava za dvije, eventualno ukine. Na sreću, naši su tamošnji Hrvati bili mudri da od mađarske vlade zatraže provođenje zakona, pa je tako Hrvatska državna samoup-rava preuzela staranje nad hrvatskom školom, dok je mađarska škola ostala u ovlasti seoske samouprave. Budući da je u objema školama bilo premalo đaka, mađarska škola nije mogla opstati od glavarine, dok je hrvatska škola mogla, zato što manjinske škole dobivaju uvećanu glavarinu, a imaju i dodatno financiranje, radi stimuliranja obrazovanja na manjinskim materinskim jezicima. Zato je na koncu mađarska škola ukinuta, a opstala je hrvatska.«

KULTURNA AUTONOMIJA: Borba za opstanak santovačke hrvatske osnovne škole započeta je još sredinom 90-ih godina prošlog stoljeća, kada su je vlasti, pod izlikom neracionalnosti, pokušale ukinuti. Prvi korak u očuvanju hrvatskog obrazovanja u ovom nekada etnički potpuno hrvatskom, a sada dvotrećinski mađarskom mjestu, bilo je preuzimanje škole pod okrilje Hrvatske državne samouprave.

»Htjeli su nam ukinuti hrvatsku školu i utopiti je u mađarsku«, objašnjava ravnatelj škole u Santovu Josip Šibalin. »Budući da je manjinski zakon iz 1993. godine zajamčio pravo svih manjinskih samouprava da imaju svoje institucije, mi smo tada rekli – dobro, ako je to zakonom zajamčeno, mi onda to želimo i provesti. Bili smo prvi u Mađarskoj koji su tako nešto pokušali, a kasnije su i druge nacionalne manjine slijedile naš put. Dakle, naša škola sada dobiva državnu glavarinu kao i sve druge škole u zemlji, zatim dobiva narodnosni dodatak, to je uvećana glavarina za manjinske škole, no niti to ne bi bilo dovoljno, jer u manjinskim je školama uglavnom malo đaka, pa bismo s tim mogli opstati samo ako bismo imali više od 300 đaka. Zbog toga smo s Ministarstvom prosvjete potpisali ugovor kojim dobivamo i dodatna sredstva. Zatim, Mađarski parlament također izdvaja posebna sredstva za ovu namjenu, a održavanje ove škole dijelom financira i Bač-kiškunska županija. Na taj smo način postigli da država stopostotno pokriva sve troškove ove škole.«

UKIDANJE MAĐARSKE ŠKOLE: I tako, umjesto ukidanja hrvatske škole, u Santovu je u pitanje došao opstanak mađarske škole. I ne samo da je taj opstanak došao u pitanje, nego od ove jeseni u ovom selu više niti nema mađarske škole. Dvojezično obrazovanje u hrvatskoj školi sada skupa pohađaju i hrvatska i mađarska djeca. Što to znači?

»Dvojezična nastava znači da se nastava iz grupe nacionalnih predmeta izvodi na hrvatskom jeziku, a stručni nazivi iz tih predmeta uče se i na mađarskom jeziku«, kaže ravnatelj Josip Šibalin. »Ti su predmeti: jezik, povijest, zemljopis, poznavanje okolice, odnosno predmet priroda i društvo, te narodopis, dakle humani predmeti. Nastava iz ostalih predmeta vodi se na mađarskom jeziku, ali se stručni izrazi uče i na hrvatskom. Uz to, kada se nastava iz, recimo, matematike, fizike ili kemije izvodi na mađarskom jeziku, nastavnik na kraju sata obvezno rezimira na hrvatskom jeziku.«

Cjelokupan nastavni kadar u santovačkoj školi ima položen stručni ispit iz oba jezika i to je zakonski uvjet pri zapošljavanju. Osim toga, prema riječima Josipa Šibalina, i nenastavno osoblje u školi govori oba jezika, kako bi djeca u vannastavnim aktivnostima hrvatski jezik koristila u svakidašnjoj komunikaciji.  

Budući da od ove jeseni u Santovu postoji samo jedna škola, te da je većina mađarske djece prešla u ovu, hrvatsku školu, preuzeti su i učitelji i nastavnici iz mađarske škole, od kojih većina od ranije ima položen stručni ispit iz hrvatskog jezika. Preuzeti su i oni prosvjetni djelatnici koji taj ispit do sada nisu imali, uz obvezu da ga polože u roku od dvije godine, kako bi mogli nesmetano nastaviti raditi u ovoj školi.

»Kad je postalo jasno da se mađarska škola u Santovu dovodi u pitanje, selo je s Hrvatskom državnom samoupravom htjelo potpisati ugovor o zajedničkom funkcioniranju dviju škola«, kaže predsjednik mjesne Hrvatske samouprave Santova Stipan Balatinac, koji je uz to član i seoskog vijeća, ali i Skupštine Hrvatske državne samouprave. »Rekli smo da u takav aranžman ne želimo, niti možemo ući, ali da je naša škola otvorena za sve koji se u Santovu žele školovati. Naša je škola u Mađarskoj legitimna i može je upisati svatko tko prihvaća ovaj pedagoški program, dakle svatko tko prihvaća učiti po dvojezičnom programu. Nemamo prava pitati za narodnost i vjeroispovijed, niti to želimo, pa je tako selo odlučilo da će jednostrano ukinuti svoju školu, a oni roditelji Mađari koji to žele, djecu će upisati u hrvatsku školu. Također smo potpisali ugovor sa školom u susjednom Dautovu, da oni roditelji, koji svoju djecu ipak ne žele upisati u hrvatsku školu, to urade u tamošnjoj osnovnoj školi.« 

Ispostavilo se da je 90 posto roditelja Mađara svoju djecu upisalo u santovačku hrvatsku školu. Čak je, budući da hrvatska škola nije imala kapaciteta za toliki broj djece, hrvatskoj školi dana na uporabu zgrada sada već nepostojeće mađarske škole, kao i zgrada mađarskog vrtića. 

UDŽBENICI: Učenici škole u Santovu uče iz udžbenika na hrvatskom jeziku koji su napisani za njihove potrebe, dakle nisu uvezeni iz Hrvatske.

»U Mađarskoj postoji okvirni državni nastavni program, kojim je određen minimum zahtjeva za svaki nastavni predmet i to je isto za svaku školu, bez obzira je li nastavni jezik u toj školi mađarski ili neki od manjinskih«, kaže Šibalin. »Preostalim brojem nastavnih sati do propisanog maksimuma, a to je nekih 10 posto, raspolažemo sami u skladu s prosvjetnim programom koji nam odobravaju Nastavničko vijeće i Hrvatska državna samouprava. Udžbenici nastaju tako, što Ministarstvo prosvjete raspiše natječaj za pisanje ili prijevod udžbenika iz određenog predmeta, na taj se natječaj onda jave autori, povjerenstvo odabere autora, napiše se recenzija i knjiga tada ide u tiskanje.«

Josip Šibalin, koji je kao profesor povijesti i sam autor nekoliko školskih udžbenika, smatra da se udžbenici na hrvatskom jeziku ne mogu jednostavno uvesti iz Republike Hrvatske, jer moraju biti prilagođeni ovoj sredini.

»Mi, Hrvati u Mađarskoj, stvorili smo kompletno udžbenike za našu djecu od prvog razreda osnovne škole do četvrtog razreda gimnazije. Gotovo ništa ne uvozimo iz Hrvatske, a za ono što procijenimo da ne možemo sami uraditi, zatražimo od izdavača u Hrvatskoj da nam odobre preuzimanje dijelova iz njihovih udžbenika i onda to ugradimo u naše udžbenike. Osim toga, imamo kao poseban predmet narodopis, kroz koji dodatno našu djecu učimo o povijesti, književnosti i drugim dostignućima Hrvata u Mađarskoj. To je ono što ne uče niti Hrvati u Hrvatskoj, niti Mađari u Mađarskoj. Da to ne radimo mi, naša djeca o tome ne bi imala gdje učiti.«

PREDNOSTI DVA JEZIKA: Santovački obrazovni centar čine – vrtić, osnovna škola i učenički dom. Budući da je škola okružna, u nju se upisuju djeca s cijelog teritorija Bačke, pa i šire. Ravnatelj Šibalin kaže kako usko grlo predstavlja sadašnji učenički dom koji je uvijek stopostotno popunjen, ali je malog kapaciteta i može primiti tek 45 učenika. Zbog toga se svake godine 20-25 učenika mora odbiti, a maksimalno se koristi i mogućnost da djeca iz bližih okolnih mjesta svakidašnje putuju do škole i nazad kući, kako bi ona iz udaljenijih mjesta, recimo iz Gare, Čavolja ili Baje, mogla biti smještena u domu. Trenutačno u vrtiću ima 65-ero djece, a osnovnu školu pohađaju 174 učenika.

Prema informacijama koje su još uvijek neslužbene, upravo je ovih dana na jednom od EU fondova prošao projekt santovačke škole, kojim se planira gradnja novog učeničkog doma i proširenje školske zgrade. Kada se radovi završe, mjesta će ovdje biti za puno više malih polaznika.

Oko 70 posto svršenih osnovnoškolaca školovanje nastavlja u jednoj od dviju hrvatskih gimnazija – u Pečuhu i Budimpešti. Obje su gimnazije suvremeno uređene i posjeduju učenički dom.

»Cilj nam je da naša djeca do mature ne izađu iz narodnosnog školskog obrazovnog sustava«, kaže Josip Šibalin. »Želimo da oni svoju zrelost, odnosno maturu, ostvare na svom materinskom, hrvatskom jeziku. Time su naša djeca još i u dodatnoj prednosti, jer uz maturu imaju pravo dobiti i diplomu državnog ispita iz hrvatskog jezika srednjeg ili višeg stupnja, ovisno o tome kako je tko maturirao iz hrvatskog jezika. To je veoma značajno, jer je to priznato i u Mađarskoj, a sada već i u EU, a prihvaća se i u Hrvatskoj kod zapošljavanja, jednako kao da je učenik školovanje završio u Hrvatskoj.«

Za studij u Hrvatskoj odlučuje se ipak razmjerno mali broj svršenih srednjoškolaca. Prema ugovoru između Hrvatske i Mađarske, na besplatan studij u Hrvatsku godišnje može otići deset Hrvata iz Mađarske, ali forsira se studij kroatistike, pa se dešava da se niti tih deset mjesta ne popuni. Ravnatelj Šibalin smatra kako bi kvota od deset mogla biti dovoljna, ali pod uvjetom da se brucošima omogući studiranje i na drugim fakultetima u Hrvatskoj, jer hrvatskoj su zajednici u Mađarskoj potrebni stručnjaci svih profila.

»Studij kroatistike danas za Hrvate u Mađarskoj nije toliko zanimljiv, jer mi ovdje imamo čak dvije katedre za kroatistiku, u Pečuhu i u Budimpešti, osim toga imamo još i učiteljsku školu u Baji i nastavnički odjel u Sombathelju. Postoji interes za studiranje u Hrvatskoj, ali mi želimo stvarati svoju intelektualnu elitu, koja će poslije raditi u mađarskim strukturama.« 

Zvonimir Perušić