Arhiv tekstova

Poput svojih vršnjakinja iz Bačkog Monoštora, i Sonja Periškić (1991.) oprobala se u nekoliko pojedinačnih i kolektivnih sportova, nastupajući aktivno i na nekoliko natjecanja. Na koncu sportskog odlučivanja presudio je karate, iako, prema njezinim riječima, košarka ostaje »neprežaljena ljubav«. Danas bivša košarkašica i aktivna karatistica, nositeljica braon pojasa, redovito trenira ovaj istočnjački borilački sport i nastavlja uspješan sportski niz.

»Karateom sam se počela baviti posve slučajno, jer sam iz čiste znatiželje otišla skupa s bratom, koji je uz nogomet trenirao i ovaj sport, na jedan trening i jednostavno mi se svidjelo. Imala sam svega šest godina i odlučila sam započeti s aktivnim treninzima. Unatoč odluci da se ozbiljnije počnem baviti ovim zahtjevnim sportom, a primjerice »zapostavim« igranje s drugaricama, nisam željela odustati i redovito sam odlazila na svaki trening. Uslijedila su i prva natjecanja, na koja sam išla sve do osvajanja zelenog pojasa. Trenirao nas je Ivan Karan, koji je redovito dolazio u Monoštor i sve je bilo u redu dok se, poslije izvjesnog vremena, broj djevojčica zainteresiranih za ovaj sport nije smanjio na samo nas četiri i tada smo bile primorane započeti s odlascima na treninge u Sombor«, započinje svoju sportsku priču Sanja.

KOŠARKA PROTIV KARATEA: Isforsirani prijelaz u Sombor, glede redovitog nastavka treniranja, donio je i neugodniju stranu aktivnijeg bavljenja karateom. Treninzi su održavani isključivo navečer, što je podrazumijevalo i kasni noćni povratak iz Sombora u Bački Monoštor. Unatoč činjenici što sam redovito dolazila doma i nakon 22 sata, treninzi su bili super, dvorana je uvijek bila puna karatista i karatistica, ozračje je bilo odlično, a na natjecanjima smo uvijek bili najmasovniji klub. I sve je to »išlo« jednom rutinom, sve do školskog raspusta...

»Tijekom školske stanke u našem selu je osnovan košarkaški klub i jednostavno sam morala i tamo zaviriti. Tada sam imala deset godina, svidio mi se novi sport i karate je ‚ostao‘ u Somboru, a ja sam počela redovito odlaziti na košarkaške treninge. Usporedo sam počela trenirati i igrati košarku u somborskom KK »SO-Košu«. Zanimljivo kako sam se, na određeni način, ponovno vratila u Sombor. Četiri godine sam aktivno igrala i nikako ne bih željela izostaviti svog trenera Slavka Vukovića, koji je predvodio našu ekipu i uspio nas dovesti do prvog mjesta u kvalitetnoj ligi Srbije u natjecanju našeg starosnog uzrasta. Bilo je to 2004. godine, ali sve što je dobro, čini se, kratko traje i naša se ekipa nakon izvjesnog vremena raspala. I jedno vrijeme nije bilo nikakvog sporta u mom životu. Ni karatea, ni košarke...«, nastavlja priču mlada karatistica iz Bačkog Monoštora.

POVRATAK KARATEU: Temperamentna, kakva je po vlastitom priznanju, Sanja Periškić nije mogla dugo izdržati bez nekog konstantnijeg sportskog angažmana i u osmom razredu osnovne škole odlučila se vratiti karateu. No, sada više nije bilo problema s redovitim treninzima u svom mjestu, jer je već postojao KK »Nidan«. 

»Unatoč određenom zaostatku zbog četiri godine stanke u treniranju, odlučila sam se dodatno potruditi i nastaviti gdje sam stala. Danas sam vlasnica smeđa pojasa i namjeravam ‚ići‘ sve do crnoga, koji je sljedeći po redu. U proteklih nekoliko godina, otkada sam ponovno aktivno u karateu, ostvarila sam nekoliko zapaženijih natjecateljskih uspjeha poput, primjerice, trećeg mjesta u katama na državnom prvenstvu 2000. godine (‚91. god – S-IKA), treće mjesto u katama u kategoriji nada na Kupu Srbije 2007. godine, te ove godine drugo mjesto u ekipnom natjecanju na Kupu Srbije za seniorke (Kajić, Štrangar, Periškić). Volim karate i nastavit ću i dalje ga trenirati s jednakom voljom i željom za sportskim uspjehom. Ovaj sport ima neku moć koja duh stavlja u jedno neopisivo stanje. Osobno, doživljavam ga kao neku vrstu sportske umjetnosti«, zaključuje svoju karate priču Sanja Periškić.