Arhiv tekstova

Božić je pred vratima. Stalno slušamo glas Ivana Krstitelja koji nam dovikuje: »Pripravite put Gospodinu, poravnajte staze njegove«. Još češće nam poručuje poruku Izaija: »Svaki brežuljak neka se slegne, svaka udubina, neka se popuni...« Svi razumijemo na što ciljaju ovi Božji ljudi. Nema Božića bez Boga. A nema Boga u nama bez prostora za njega. Međutim, naše oholo srce ispunjeno sebičnošću i grijehom nije baš pogodan prostor za Boga. 

Oni koji čeznu za susretom, moraju poći ususret. To je moguće samo tako da nešto učine u sebi. Jasno je da je put čišćenja najlakši onda ako postoji poniznost, iskrenost i kajanje. Treba znati biti čovjek na koljenima. To nije poniženje, to je istina. Istina koja oslobađa je naš spasonosni put u susret dolazećem blagdanu. 

 

ODRJEŠENJE OD GRIJEHA: Čitao sam ovih dana jednu lijepu predaju: »U Španjolskoj se nalazi crkva u kojoj se na poseban način časti jedan veliki križ. Desna ruka Isusova na tom križu otrgnuta je od čavla i spuštena. Zašto? Predaja kaže ovo: Ispod ovoga križa bila je jedna ispovjedaonica. U njoj su se ljudi ispovijedali i dobivali oproštenje svojih grijeha. Jednoga dana u njoj se, ispod ovoga križa, ispovijedao jedan veliki grješnik i pokazivao znakove iskrenoga kajanja. Ipak je kod davanja odrješenja svećenik (ispovjednik) oklijevao... Bili su tako veliki, brojni grijesi. Grješnik je vapio za oproštenjem. »Odrješujem te, rekao je svećenik, ali se nemoj više vratiti na grijeh.« Pokornik obeća da će se popraviti. Ali, zato što je bio slab, ponovno je pao. Kajanje ga je dovelo pred ispovjednika, u ovu ispovjedaonicu, ispod velikoga križa. »Ovaj put nema oproštenja«, reče srdito ispovjednik. »Bio sam iskren, kajao sam se, odlučivao sam«, priznaje pokornik – »ali sam slab ... Oprostite, oprostite mi i odriješite me, molim vas, odriješite me od mojih grijeha.« 

Ispovjednik oprosti i nadoda: »Ovo je posljednji put.« Prošlo je više vremena. Ali s jedne strane navika, a s druge strane slabost učinile su da je ovaj čovjek opet pao u grijeh. I eto ga opet na ispovijed. Kod istoga svećenika. U istu ispovjedaonicu, ispod istoga križa. »Ovaj put je svršeno. Uvijek padaš. Kajanje ti nije iskreno«, govorio je svećenik grješniku. »Istina je, oče, padam, jer sam slab. Ali ja se kajem, ja sam iskren ..., ja sam bolesnik ... Molim, dajte mi odrješenje«. »Ne, za tebe nema odrješenja, nema oproštenja...«, zaključi svećenik. U tom trenutku s velikoga križa začuje se jecaj. Tužni i bolni jecaj. Bio je to jecaj raspetoga Spasitelja koji je istrgnuo desnu ruku od čavla, podigao je nad glavom grješnikovom, njome učinio znak odrješenja, a svećeniku upravio prijekor: »Ti nisi za njega prolio svoju krv!«

 

ISTINA DOVIKUJE: Toliko ta priča. Ako i nije možda povijesni događaj, ono je sigurna vjerska istina koja nam dovikuje: Za nas je umro Isus Krist! Njegovo rođenje je već dokaz te ljubavi koja je spremna na žrtvu. Bez te spremnosti ljubav bi ostala nedokazana. Dokaze koje ovih dana želimo doživjeti, moramo i sami pružati. 

Još jedan događaj je potvrda dokaza ljubavi koja se uči u školi susreta s Bogom. Dogodilo se to godine 1757. za vrijeme nesretne Francuske revolucije. Uhitili su mornare koji su se nalazili na brodu. Rano ujutro odvedu ih i objave proglas da će svaki deseti biti strijeljan. Strah je zahvatio momke. Svaki se bojao da on ne bude onaj deseti... Padali su u nesvijest čim bi čuli zapovijed: »Broj deset naprijed!« Vidjevši da je on na redu, jedan mladić se sav tresao od straha. Odjednom osjeti da ga netko vuče za rukav. Okrene se, a već je iz reda izlazio starac župnik, koji je išao među osuđene. Slijedila je druga zapovijed. Čuo se pucanj i desetak momaka je ležalo mrtvih na zemlji, a među njima i stari župnik. Mladić je bio duboko dirnut: »On je umro umjesto tebe! Da on nije umro, ti ne bi bio živ!«, stalno mu je nešto šaptalo u duši. Razmišljao je što je toga svećenika natjeralo da za jednoga mornara dade život?! Nije znao na koji mu način zahvaliti pa se popeo na zemljani humak pod kojim su ležali ubijeni i glasno povikao: »On je umro da meni dade život!« 

Možda se netko čudi što uoči Božića govorimo o žrtvi. Ne. Govorimo o ljubavi. Valuta kojom se dokazuje ljubav ostati će uvijek žrtva. Stoga se njome dokazuje i priprema Božić. Za koji dan su Oce. Što mislite od koje bi žrtve trebao odustati jedan otac ako želi uspjeh i blagoslov svojoj djeci? Ni od jedne! U želji, dakle, da shvatimo neizmjernu ljubav Nebeskog Oca, trebamo sami potražiti mjesto gdje možemo kleknuti i naći snagu ljubav dokazivati žrtvom. Onima koji to razumiju želim čestite Oce!