Arhiv tekstova

Uzgoj koza popularizirao se zajedno s narastanjem ekološke svijesti. Nakon što je otkriveno da kozje mlijeko štiti organizam od malignih bolesti i bronhitisa, značajno je narastao i interes za ovom vrstom mlijeka. Međutim, ekonomičnost kozarske proizvodnje, u mnogo čemu ovisi o brojnim faktorima i problemima. To se, prije svega, odnosi na određivanje veličine stada, izgradnju objekata, izbor načina gajenja koza, smjera proizvodnje – mlijeko, meso, kao i mogućnosti plasmana i prodaje kozjih proizvoda – mlijeka, sira, jarića, kože, stajnjaka i dr. 

Neposredno uoči Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji je bilo 1.8 milijuna koza. To su uglavnom bile domaće balkanske koze. Zakonom o zabrani gajenja koza, koji je donijet 1954. godine, uništeno je preko 80 posto koza. Naime, uslijed ekonomskih i političkih utjecaja, kao i inzistiranja šumara o štetnosti koza i zaostalog mišljenja o kozama, zanemarila se njezina korisnost. Šumski stručnjaci ubijedili su političare da koze nanose veliku štetu šumama, a tri desetljeća kasnije postalo je jasno da su na uništavanje šuma u znatno većoj mjeri djelovale bujice, poplave, erozije, česti požari, a najviše sam čovjek svojim neracionalnim gazdovanjem šumama, o čemu svjedoči kvaliteta šume koja nije popravljena, iako su koze uništene. 

SADAŠNJE STANJE KOZARSKE PRO-IZVODNJE: Sukladno tome da se broj koza i njihova ekonomska važnost tijekom povijesti dosta mijenjala, negativne posljedice osjećaju se još i danas. Posljednjih desetak godina postalo je vidiljivo da je kozarstvo u našoj zemlji skoro zamrlo, osobito u Vojvodini, a do 2003. godine nije bilo ni uvoza koza u Srbiju, koja u ovom dijelu Europe trenutačno ima najmanje grla. 

Prema postojećoj evidenciji po općinama, pretpostavlja se da danas ima evidentiranih oko 100.000 grla koza. U cilju opskrbe stanovništva prvenstveno mesom, ali i mlijekom, kostrijeti i dr., uzgajana je uglavnom balkanska koza. Prema pasminama, najmanje je alpino koza – oko 3 posto, domaća bijela koza zastupljena je s oko 15 posto, dok raznih tipova meleza ima oko 35 posto.

U našim uvjetima koze se u većini slučajeva gaje ekstenzivno, iako ima tendencija prema intenziviranju ove proizvodnje. Koze uglavnom gaje individualna gazdinstva i to u većini slučajeva od 1-2 grla, dok se manji broj odgajivača odlučuje za 20, 30 i više koza. 

Među malobrojnim uzgajivačima koza su i Ana i Mirko Gurinović iz Gornjeg Tavankuta, koji već proteklih 20 godina odolijevaju turbulencijama prisutnim u kozarstvu. Sve je započelo, kažu, od jedne koze, koju su dobili na dar, a ubrzo se umnožilo stado, koje je dostiglo broj i do 100 grla. »U to vrijeme svi su nam se smijali što imamo koze, jer ljudi u ovim krajevima nisu konzumirali jareće meso, niti bili previše upoznati s ljekovitim svojstvima kozjeg mlijeka i sira«, objašnjava Mirko dodajući, kako su se od tada pa do danas shvaćanja ljudi glede toga znatno promijenila, osobito kada je u pitanju bolest, koja ljude ponuka tražiti kozje mlijeko ili sir. 

Kao i svaka proizvodnja, pa tako i kozarska, imala je svoje bolje i lošije dane. Ana i Marko zadržali su oko tridesetak grla domaće balkanske pasmine očekujući povratak onih, boljih dana. Naime, zlatno doba od 1999. do 2002. godine, kada je mljekara u Gornjem Tavankutu otkupljivala kozje mlijeko, više se nije ponovilo, te obitelj Gurinović koze još uvijek drži samo za priplod i prodaju muških jarića.

NAČIN PREHRANE: Donošenje odluke o bavljenju uzgojem koza svakako doprinosi činjenica da su one vrlo skromnih zahtjeva, otporne i dugovječne. Međutim, značajan uvjet jest mogućnost osiguranja hrane tijekom cijele godine. Na temelju ovoga određuje se i broj koza, koje će se odgajati. Proizvodnja dovoljne količine kabaste hrane sa sopstvenih površina zemljišta veoma utječe na rentabilnost ove proizvodnje. U slučaju obitelji Gurinović, koja ne posjeduje zemljište, neophodno je nabavljati hranu po višim cijenama na tržištu, što poskupljuje ovu proizvodnju. Međutim, obitelj se služi nekadašnjim načinom trgovine – trampom. Tako tijekom proljeća i ljeta vode koze na ispaše na okolnim terenima, a u zimskom razdoblju mijenjaju stajnjak za  ječam, cvjetaču, suncokret, pšenicu, zob, kukuruz. »Svojedobno smo koristili i dodatak prehrani treber, koji pridonosi povećanju mliječnosti, međutim, više ne muzemo koze i stoga je to neisplativo ulaganje«, ističe Marko, navodeći kako su koze poznate kao životinje s dobrim tekom. U svojoj ishrani koriste 547 vrsta biljaka. Ukoliko bi mogle birati, koze bi dnevno pojele 20 posto trave, 20 posto korova i 60 posto lišća i mladih grančica. 

SMJEŠTAJ I NJEGA: Činitelj koji utječe na zasnivanje ove proizvodnje je i izgradnja objekata, kao i njihovo opremanje. Kakav će objekt biti, bitno ovisi o pasmini koza, kao i o sustavu uzgoja. 

Obitelj Gurinović posjeduje objekt, koji je uz manja ulaganja sredstava i svog rada, prilagodila potrebama pravilnog uzgoja koza. »Kako bi koze bile u čistom i suhom prostoru, potrebno je stavljati novu slamu, dok potpuno čišćenje objekta radimo jednom do dva puta godišnje«, objašnjava Ana. Slamu, navode, mijenjaju za stajnjak, koji je također jedan od korisnih kozjih proizvoda.

Marko i Ana na temelju dugogodišnjeg iskustva govore da koze vrlo rijetko obolijevaju, gotovo nikada. Najčešće, kažu, ugibaju od starosti, prilikom jarenja, od uboda pčele, ili ukoliko na paši pojedu teško probavljivu tvar. Veterinari su često nemoćni, jer je uvriježeno mišljenje da oboljeloj kozi, pogotovu jaretu, nikakvi lijekovi ne mogu pomoći. »Nisam se pomirio s tim, pa sam se upustio u proučavanje stručne literature, eksperimentirao i naučio podosta iz veterine«, tvrdi Mirko.

GDJE PLASIRATI KOZJE MLIJEKO?: Smjer proizvodnje koza je mlijeko-meso, gdje je mlijeko uglavnom prioritetno, ali, za razliku od ostalih vrsta mlijeka, još uvijek nije pod zaštitom određenih zakonskih stimulacijskih mjera. Dominantna je proizvodnja kravljeg mlijeka, dok se kozje proizvodi stihijski. Razlog tomu je problem otkupa kozjeg mlijeka od strane mljekara. Obitelj Gurinović prisjeća se 2001. kao godine kada su ostvarili najveće prihode. »Do 2002. godine ‚Subotička mljekara‘ otkupljivala je mlijeko i bili smo zadovoljni. Kako smo bili jedini proizvođači kozjeg mlijeka u Gornjem Tavankutu, miješali su ga s kravljim mlijekom, ali su nam i plaćali po cijeni kravljeg, čija je otkupna cijena bila niža«, navodi Mirko ističući, da su i pokraj toga dobivali 600 njemačkih maraka mjesečno, što su u to vrijeme bili značajni prihodi. Međutim, interes Mljekare za otkupom kozjeg mlijeka počeo je opadati, što se, među ostalim, očitovalo i kroz otkupnu cijenu, koja je pala na 100 DM mjesečno. To su, prema Mirkovim riječima, opravdavali smanjenom masnoćom kozjeg mlijeka, što, tvrdi, nije bilo moguće uz ujednačenu prehranu i broj koza koje su tada imali. 

Nakon prestanka otkupa mlijeka, smanjili su broj grla, jer je nepostojanje tržišta dovelo do neisplativosti uzgoja koza. Želja za ponovnom uspostavom otkupa održala ih je u nastojanju da se i dalje bave kozarstvom, ali pitaju se komu se obratiti za pomoć?

Situacija u ostalim mljekarama u Vojvodini, koje su otkupljivale kozje mlijeko također je vrlo slična. Mljekara u Kikindi započela je otkup kozjeg mlijeka 2005., ali je radi malog dnevnog otkupa prekinula otkup nakon svega dva mjeseca. Nedostatak ekonomskg interesa obustavio je otkup kozjeg mlijeka i u somborskom »Somboledu«, jer je poslovna politika bila usmjerena prema smanjenju količine proizvoda i podizanju njihove kvalitete.

Međutim, značajni činitelj u novije vrijeme mogle bi biti manje privatne mljekare, koje imaju specifične proizvodne programe usmjerene na određena tržišta. 

Najsuvremenija obiteljska farma koza s mljekarom za preradu kozjeg mleka »Selekt-milk« u Inđiji snabdijeva kozjim proizvodima predškolske, školske, zdravstvene ustanove u zemlji, a plan je otkup svog kozjeg mlijeka u Vojvodini, po cijeni od 35 do 60 dinara po litri. Realizacija ove ideje svakako bi doprinijela i ponovnom razvoju kozarstva, kao i ostvarenju izvoza ove rijetke robne marke na probirljivo europsko tržište. »Selekt-milk« putem velikih tržišnih centara - »Merkatora«, »Delte«, »Rodića«, »Idee« plasira na tržište više vrsta proizvoda od kozjeg mlijeka.

Organizirana suradnja proizvođača vjerojatno bi pokazala određene pozitivne rezultate, ali za sada još uvijek postoji ekonomski problem proizvodnje ili plasiranja kozjeg mlijeka i sira individualnih gazdinstava. »Ukoliko bi dobili odgovarajuću potporu države, onda bismo se mogli ujediniti i dalje ulagati u proizvodnju, što bi osiguralo dovoljne količine mlijeka, ali je prije toga nužno rješavanje pitanja otkupa mlijeka«, upozorava Marko, razočaran trenutnim stanjem.

TRŽIŠTE JAREĆEG MESA: Obitelj Gurinović za sada ima samo mogućnost prodaje jaradi, iako se, ističu, njihovom prodajom ne može ostvariti ekonomičnost ove proizvodnje. »Nemamo štete, ali ni koristi. Najvećim dijelom prodajemo pojedincima koji konzumiraju jareće meso, a nekada smo imali suradnju i s pojedinim gostionicama i pečenjarama. Osim toga, nerijetko se događa i da trampimo jariće za nešto što nam je potrebno, jer se u nastaloj financijskoj situaciji moramo snalaziti na razne načine da bismo opstali«, objašnjava Marko. Plodnost balkanske koze je u prosjeku 1,8 jarića po kozi, a polovica su obično muška jarad, koju prodaju kada su oko 3 mjeseca starosti, odnosno kada teže oko 20 kg. Ženke se ostavljaju za priplod, odnosno za obnavljanje i povećanje stada. Cijena se kreće oko 2 € ∕ kg, a uvjerenja su da sve više ljudi postaje svjesno kvalitete jarećeg mesa, koje sadrži minimalnu količinu masnoće i lako je probavljivo.

Marija Matković