Arhiv tekstova

Ime sveučilišne profesorice, književne teoretičarke i kritičarke Helene Sablić Tomić nije nepoznato poznavateljima kulturnih, ponajprije književnih prilika, među vojvođanskim Hrvatima. Naime, kroz angažman u slavonsko-baranjsko-srijemskom ogranku Društva hrvatskih književnika i Matici hrvatskoj Osijek, ona ostvaruje suradnju s ovdašnjim hrvatskim piscima. Također, sudjeluje i na manifestacijama u organizaciji osječke »Šokačke grane«, koja ima dobru suradnju s ovdašnjim kulturnim udrugama šokačkih Hrvata.  

Osim o navedenoj suradnji, Helena Sablić-Tomić u intervjuu za naš tjednik govori o svojem književno-teorijskom radu, suvremenoj hrvatskoj književnosti, Umjetničkoj akademiji u Osijeku, čija je dekanica, te o stanju na kulturnoj sceni slavonske prijestolnice.

 

HR: Kao osobi koja se bavi književnom kritikom, te predaje suvremenu hrvatsku književnost na fakultetu, kako Vam se, općenito, čini stanje na suvremenoj književnoj sceni u Hrvatskoj?

Hrvatska suvremena književna scena, čini mi se, življa je nego inače. Gotovo dnevno pojavljuju se knjige mladih književnica, kao što su primjerice: Aleksandra Kardum, Andrea Pisac, Maša Kolanović, Sonja Gašperov, koje svježim idejama, drugačijim pogledom na zbilju (pri tome mislim i onu iz bliže prošlosti kao i onu recentnu) oko sebe unose kreativnu živost. Što se, pak, tiče onih koji su već poznati po svojim knjiga čitateljskoj publici (Mirko Kovač, Pavao Pavličić, Renato Baretić, Želimir Koščec), oni se trenutačno bave propitivanjem stereotipa u literaturi, povijesti, društva. Tako će, primjerice, Julijana Matanović u knjizi »Tko se boji lika još« na posve novi način pročitati hrvatska književna djela iz 19. i 20. stoljeća, ne bi li pokazala mogućnosti drugačijega pogleda na poziciju i važnost lika u njima od onoga što bilježe povijesne čitanke. Dubravka Ugrešić iznova je pročitala mit o babi Rogi u knjizi »Baba Jaga je snijela jaje«.    

HR: U književnom ste se radu, među ostalim, bavili temama hrvatske suvremene autobiografske proze, s naglaskom na ženski književni identitet (knjiga »Gola u snu«). U čemu vidite razloge pojave velikog broja autobiografskih knjiga u Hrvatskoj (posljednji primjer Nives Celzijus), ili je to svjetski trend koji se samo preslikava na domaće prilike? 

Demokratske promjene u društvu, stvaranje samostalne države, snažan nacionalni trend, rat od 1991. do 1994., život u egzilu, tranzicija, ekonomska kriza – samo su neke odrednice društvene prakse kroz koju se artikulira život pojedinca. Postmoderna paradigma otvorila je prostor malim pričama. Zgusnuta zbilja devedesetih opterećena post-modernim mišljenjem, narcisoidnom pozicijom i autora, ali i čitatelja, razvijala je horizont očekivanja u kojemu se čini kako se jedino autobiografskim diskursom može afirmirati »kultura individualizma«. Autor, kao društvena funkcija, postaje katalizatorom suvremene društvene zbilje i indikatorom povijesti, pri čemu osobno vrijeme preuzima zalihu Univerzalnoga, a tematizirana prošlost i sadašnjost postaju osobnim ulogom u budućnosti. Specifičan tip iskustva koje imaju žene, kako u javnom tako i u privatnom prostoru, legitimira se upravo kroz autobiografiju. I to je trend kojemu niti hrvatska književna publika nije mogla odoljeti. Autobiografski tekstovi, kao što je već od kritike prepoznato, pišu se iz osobne potrebe kojoj se nastoji udovoljiti, ali i iz vlastitog prepoznavanja senzibiliteta kulturne zbilje koji zbog duha vremena oblikuje specifičnu koncepciju kulturnog mišljenja – projekt autobiografske kulture. Njezinim smo dijelom pa ne vidim razloga da svatko, ako to želi, ispriča svoju »golu istinu«. Problemi oko spomenute knjige nalaze se u društvu, a ne u knjizi samoj. I o tome bi naši sociolozi, antropolozi, analitičari medija trebali razgovarati.      

HR: Solidan odjek u književnoj javnosti imala je knjiga »Slavonski tekst hrvatske književnosti«, koja predstavlja pregled i vodič kroz stoljeća književnosti u ovoj hrvatskoj regiji.  Budući da je ova regija, sa sjedištem u Osijeku, nerijetko predstavljana (ili, pak, doživljavana) kao umjetnički inferiorna u odnosu na središnjicu, smatrate li da ova knjiga, ali i neki drugi Vaši književni radovi, u izvjesnoj mjeri mogu promijeniti takvo stajalište?

Mislim kako je nužno baviti se egzistencijalnim prostorom u kojemu jesmo. Pri tome mislim na čitanje i usustavljivanje zavičajne književnosti, jer samo takvim sintetskim književno-povijesnim možemo učiniti iskorak prema drugim regionalnim prostorima ili središnjici. Pokazati kontinuitet pismenosti, kulturnoga i književnoga života u regiji, interpretirati djela nepravedno zanemarenih, isključivo zbog nedovoljne informiranosti onih koji su pisali »Povijesti hrvatske književnosti«, slavonskih autora kroz knjigu kao što je ova naša jedini je, ali i najteži put mijenjanja perspektive tipa »nas drugi vide«. Vrijeme će pokazati što smo prije tih pet godina učinili u široj recepciji slavonske književnosti. Sigurna sam kako budući književni povjesničari, odnosno autori panoramskih »Povijesti«, neće ostati prema njoj ravnodušni.   

HR: Kroz angažman u slavonsko-baranjsko-srijemskom ogranku Društva hrvatskih književnika i Matici hrvatskoj – Osijek ostvarujete suradnju s ovdašnjim hrvatskim piscima, a rezultat je, među ostalim, tematski svezak »Klasja naših ravni« u kojem su objavljeni tekstova slavonskih autora. U kojem bi smjeru ta suradnja trebala biti nastavljena?

Kao što sam prethodno rekla, nužno je na jednome mjestu objaviti imena hrvatskih pisaca koji su djelatni u Vojvodini. Naravno, uz kritički pogled onoga koji to priređuje. S time sveskom potom krenuti na književno putovanje po regiji, uz čitanja, razgovaranja, druženja. 

HR: Rado ste viđena gošća i sudionica manifestacija u organizaciji »Urbanih Šokaca«, a također ste koautorica »Šokačke čitanke«, čiji je suizdavač ova udruga. Mogu li ovakve tradicijske i zavičajne vrijednosti, kakve promovira ova udruga, izdržati utrku s trendom globalizacije? Kakav je, prema Vašim iskustvima, interes javnosti za ovakve sadržaje i vrijednosti?

Jednom rječju – sjajan. Promoviranje vlastitoga doma, kuće, grada, običaja, osobna svijest o tome što jesi, što znaš, možeš, želiš i hoćeš jedini je mogući pogled prema globalizaciji.  

HR: Umjetnička akademija, na čijem ste čelu, ovih dana proslavlja svoju petu obljetnicu. Je li se, i u kolikoj mjeri, rad ove institucije, premda ne previše dug, odrazio na kulturne prilike u gradu Osijeku i okolici? 

Još uvijek se Osijek nije dovoljno uključio ili iskoristio energiju koja je akumulirana u prostorima i projektima studenata na Umjetničkoj akademiji. Krenuli smo diskretno u Grad u ožujku s Dionizijevim festivalom, koji vodi Robert Raponja, a u  svibnju 2008. nešto jasnijim koracima kroz projekt »Urbane instalacije«, koje osmišljava i sa studentima radi Saša Došen. Instalacije, kakvima se u ovome projektu nastoji baviti, nekomercijalne su urbane ulične umjetnosti. Riječ je o dobro promišljenim malim projektima čija je komunikacijska funkcija propitivanje društvenih pitanja grada (od čistoće, međuljudskih odnosa, odnosa jačih prema slabijima, pitanja zelenih površina i sl.). Naši studenti na taj način žele umjetničkim intervencijama skrenuti pozornost prolaznika, kako na samo djelo, tako i na određeni problem na koji se umjetničkim djelom nastojalo ukazati. Umjetnost je ono što potiče iznovljena promišljanja stvarnosti, propitivanja pretpostavki i konvencija, a ovim se projektom promiče ideja razmišljanja izvan zadanih okvira. Godina 2009. bit će godina u kojoj će se »pogled Grad« nastaviti, kako bi se naši studenti i njihovi umjetnički projekti mogli jasnije utisnuti u njegovu kulturnu mapu.  

HR: Zbog svoje blizine, ali i »udobnosti«, Osijek bi mogao biti (a u nekoj mjeri i jest) zanimljiva akademska destinacija za studente iz Vojvodine. Biste li mogli izdvojiti neke prednosti osječke akademije u odnosu na druge akademije i visokoškolske umjetničke škole u Hrvatskoj? 

Osječka Akademija ustrojena je interdisciplinarno. Danas je čine tri odsjeka: Odsjek za glazbenu umjetnost, Odsjek za likovnu umjetnost i Odsjek za kazališnu umjetnost. Oni su ustrojeni kroz sedam katedri: Pjevanje, Klavir, Glazbena pedagogija, Katedra za teoriju umjetnosti, Katedra praktičnih predmeta (slikarstvo, kiparstvo, grafika, multimedija), Gluma i lutkarstvo, Teatrologija. Akademija u Osijeku jedina je umjetničko-nastavna sastavnica Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. Studij lutkarstva specifičan je kako u nacionalnom  prostoru, tako i u širem europskom regionalnom kontekstu. Je li takva umjetnička raznolikost dovoljna da naša Akademija bude poticajno, kreativno i dinamično mjesto studiranja?                                    g