Arhiv tekstova

Iako je privatizacija medija proljetos privremeno zaustavljena upravo zbog nedostatka jasne vizije budućnosti medija na manjinskim jezicima, posljednjih je tjedana sve jači pritisak da se taj proces nastavi, a jasne vizije i dalje nema. Intencija je da sva glasila, pa i ona na manjinskim jezicima, odu u privatne ruke i da se time izbjegne državni upliv u kvalitetu i objektivnost informiranja. U stvaranju atmosfere pritiska gotovo se ravnopravno natječu državne strukture, novinarske udruge i neovisni medijski stručnjaci, dok su sami novinari i urednici u manjinskim glasilima uglavnom suzdržani.

Privatizacija medija na manjinskim jezicima pravda se potrebom da se informiranje nacionalnih manjina izvuče ispod skuta države kao »najgoreg mogućeg vlasnika«, što je često korištena sintagma u raspravama o ovoj temi. Ruku na srce, ima u tome i istine, jer ako država ne smije imati utjecaja na medije općenito, taj utjecaj ne bi smjela imati niti na manjinske medije, čega de facto ima, budući da su osnivači tih medija manjinska nacionalna vijeća ili lokalne samouprave, koji jesu neka forma države. 

No, duga je to priča, a svodi se na jednostavnu činjenicu: manjinski mediji ne mogu na tržište jer po pravilu ostvaruju malu nakladu, a država je dužna i po zakonu i po logici stvari te medije financirati. O mogućnostima šepirenja lepezom ostvarenih prava nacionalnih manjina pred europskim i drugim kontrolorima, ne treba niti govoriti.

Pritom se, međutim, redovito zaboravlja nešto što mrsi cijelu stvar: mediji na jezicima nacionalnih manjina nisu samo informativni mediji, nego i sredstvo očuvanja nacionalnog identiteta naroda, koji u jednoj državi živi u uvjetima većinskog okruženja. Zbog toga je uloga manjinskih medija dvojaka, a ni jedna od tih dviju uloga ne smije biti zapostavljena, niti ijedna od njih smije nadvladati onu drugu. Otud i teška uloga urednika i novinara u ovakvim medijima. Hodati po tankoj žici između profesije i odgovornosti prema nacionalnoj zajednici – nije nimalo ugodan posao. 

ZADOVOLJITI DVA ZAHTJ-EVA: Posljednji u nizu skupova o spomenutoj temi održan je početkom tjedna u Novom Sadu, gdje zapravo ništa novoga nije niti moglo biti rečeno. Svaki je segment ovoga problema, naime, već rasvijetljen sa svih mogućih strana, jedino još nitko nije pronašao eliksir života za manjinske medije. Kako se god na koncu raspetljalo klupko informiranja na manjinskim jezicima u Srbiji, bit će nezadovoljnih. Ili će rješenje biti nauštrb pravovremenog, istinitog i nepristranog informiranja, ili će biti nauštrb očuvanja nacionalnog identiteta manjinskih zajednica. Na pronalaženju izuma koji bi objedinio oba ova zahtjeva, stručni timovi navodno vrijedno rade, ali što će od svega toga ispasti, tek ćemo vidjeti. 

Glavni prigovor sadašnjem stanju, koje se smatra neodrživim, a u kome su manjinski mediji pod okriljem manjinskih nacionalnih vijeća ili lokalnih samouprava, jest nedostatak objektivnog pisanja, odnosno izvještavanja. Uistinu, u manjinskim se medijima lako opali po Vladi u Beogradu, ali osjetljive teme koje se tiču vlastitih manjinskih elita – uglavnom se ne potežu. 

U svakom slučaju, rješenje koje bi vodilo u privatizaciju ovog manjinskog sektora bilo bi vjerojatno jedinstveno u svijetu, koji zapravo u svemu funkcionira po principu privatnog vlasništva – osim u području manjinskih prava, gdje je državna potpora neizbježna. Zbog toga je uvođenje privatnog vlasnika i profitnog razmišljanja opasan opit, u kojem se profit neće ostvarivati na tržištu nego iz državne kase, a građenje privatnog profita iz proračunskog novca nije baš nešto što bi na dugi rok zatvorilo ovo pitanje. 

HRVATSKA OPĆENITO: Kako ova stvar izgleda u okruženju, u državama koje nisu te sreće da su manjinska prava dovele »iznad europskih standarda«, kako to vole reći srbijanski političari, možemo vidjeti u dva bliska primjera – hrvatskom i mađarskom.

U Hrvatskoj manjinski mediji nesmetano funkcioniraju, iako njihovo rješenje nije etatizam, ali niti privatizam. Sredina je pronađena u civilnom sektoru, koji je isključivi nakladnik ovih medija, a ustavnim je zakonom zajamčeno da će tako i ostati.

»U Hrvatskoj država financira 56 različitih listova na ukupno 18 manjinskih jezika«, kaže za HR predsjednik Savjeta za nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj Aleksandar Tolnauer. »Godišnje za tu namjenu država izdvoji 41 milijun kuna, odnosno više od 5,5 milijuna eura. Ovdje uopće nije niti bilo riječi o tome da se ti mediji privatiziraju, jer oni niti nisu u vlasništvu države, nego su njihovi nakladnici organizacije civilnog društva. Ako bi se i pojavio sada neki privatnik koji bi želio izdavati novine na nekom od manjinskih jezika, ne bi imao zapreka, ali bi morao ići nekim drugim putem, njegovo financiranje ne bi išlo preko Savjeta za nacionalne manjine. Državnog pritiska na objektivno pisanje manjinskih medija ovdje nema, jer je to u ovakvom vlasničkom sustavu i nemoguće, a u nekim nacionalnim zajednicama upravo i postoji medijska konkurencija, što omogućuje pripadnicima te zajednice da se na istom manjinskom jeziku informiraju iz različito obojenih medija. Najuočljiviji primjer toga su, recimo, srpski mediji Novosti i Identitet, koji podržavaju različite struje u srpskoj zajednici.«

SRBI U HRVATSKOJ: Jedan od spomenuta dva srpska lista u Hrvatskoj, Novosti, iduće će godine obilježiti deset godina izlaženja.

»Sve ovo vrijeme list je u 90-postotonom omjeru financiran iz proračuna Republike Hrvatske, posredstvom Savjeta za nacionalne manjine RH«, kaže za HR glavni i odgovorni urednik Novosti Rade Dragojević. »Tako je bilo od početka i tako će ostati i ubuduće. Nešto se malo financira iz Republike Srbije i to preko natječaja koje raspisuju Ministarstvo kulture Republike Srbije ili Pokrajinsko tajništvo za informacije Vojvodine. I ova sredstva koja dobivamo iz proračuna Republike Hrvatske idu preko natječaja, ali to smatramo sigurnim sredstvima, s jedne strane zato što je takva vrsta financiranja zajamčena zakonom, ali i zbog toga što naša tri zastupnika u Hrvatskom saboru predstavljaju neku vrstu garancije da će se zakon i poštovati.« 

Inače, izdavač tjednika Novosti je Srpsko narodno vijeće, koje nije državno tijelo i zbog toga se i smatra da te novine nisu pod državnim utjecajem, premda naginju Samostalnoj demokratskoj srpskoj stranci koja je članica vladajuće koalicije. Toga lista nema na kioscima po Hrvatskoj nego se prodaje po principu pretplate i poštanske dostave, ili ga distribuiraju lokalni ogranci srpskih manjinskih organizacija. Tiraža mu je 5000 primjeraka.

HRVATI U MAĐARSKOJ: Niti se u Mađarskoj ne spominje privatizacija postojećih medija na jezicima nacionalnih manjina. Dapače, svako se manjinsko pitanje u toj državi Europske Unije smatra državnim pitanjem i rješava se isključivo iz – proračuna.

»U Mađarskoj se cijela manjinska problematika rješava iz proračuna«, kaže glavna i odgovorna urednica Hrvatskog glasnika, tjednika koji izlazi u Budimpešti, Branka Pavić-Blažetin. »Manjin-ska su pitanja politička stvar, manjine su i pojedinačno spomenute u ustavu i sve se manjinske aktivnosti financiraju iz proračuna. Problem je, međutim, što financiranje novina nije automatizam, nego se svake godine ide na natječaj, pa nemamo sigurnost u smislu da unaprijed znamo koje će razine biti financiranje u idućoj godini. Također je problem i to što Javna zaklada za nacionalne i etničke manjine u Mađarskoj novac za sve manjinske aktivnosti izdvaja u masi, ove je godine to bilo 500 milijuna forinti, od čega na manjinske listove odlazi čak dvije trećine, pa su onda svi protiv novina, jer za ostale manjinske programe ostane nedovoljno.«

U Mađarskoj je, inače, ustavom priznato postojanje 13 manjinskih naroda, od kojih novine na svojim jezicima imaju, uz Hrvate, i Rumunji, Srbi, Slovaci, Slovenci i Nijemci. Naklada Hrvatskog glasnika je 1500 primjeraka, a prodaje se isključivo putem pretplate i poštanske dostave, gdje poštanski troškovi u potpunosti pojedu prodajnu cijenu pa o nekoj ekonomskoj isplativosti nema niti govora. Eventualno pojavljivanje nekog privatnika, koji bi poželio izdavati novine na hrvatskom jeziku u Mađarskoj, teoretski jest moguće, ali Branka Pavić-Blažetin to smatra malo vjerojatnim:

»Ne vjerujem da bi netko ušao u ovaj posao, ali bi mogao pokušati. Međutim, naš je izdavač Neprofitna udruga Croatica Kft. a njeni su osnivači Hrvatska državna samouprava i Savez Hrvata u Mađarskoj u omjeru 49:51 posto, pa je izvjesno da bi oni štitili svoj list i privatnik ne bi uspio«, kaže Branka Pavić-Blažetin.

Zvonimir Perušić