Arhiv tekstova
12.12.2008
Vijesti
Jezični savjetnik
Nazočan
Piše: Miranda Glavaš-Kul
Devedesetih godina prošloga stoljeća u hrvatski su jezik vraćene mnoge riječi koje su nepravedno iz njega izbačene tijekom stvaranja zajedničkoga srpskohrvatskoga jezika. Preko srpskoga jezika, a iz ruskoga, u hrvatski je došla riječ prisutan istisnuvši našu riječ nazočan.
Pridjeve nazočan ili nenazočan (izočan) rabimo kada govorimo živome biću. Ukoliko govorimo o stvarima i pojavama, ne bismo ih trebali rabiti.
Stoga ćemo reći:
- Sjednici Sabora nazočili su svi saborski zastupnici.
Ili:
- Na satu su nazočni svi učenici.
Nije dobro reći da je snijeg nazočan u našemu gradu ili kako su u našemu radu nazočne poteškoće. Pravilno je reći:
- U našemu grada pada snijeg.
- U radu imam poteškoća.
Uputno je prednost dati hrvatskome nazivu nazočan u odnosu na rusizam prisutan, no ne ćemo vršiti nasilje nad jezikom i protjerati riječ koja se u jeziku udomaćila. Stoga će svaki govornik hrvatskoga jezika odabrati koju će od inačica rabiti.
g
Povijest hrvatske književnosti (7. dio)
Hvarski renesansni književnici
Priređuje: Miranda Glavaš-Kul
Na hvarskoj književnoj sceni u razdoblju renesanse, osim već ranije spominjanoga Hanibala Lucića, djelovala su još dva značajna književnika Petar Hektorović i Mikša Pelegrinović.
Pjesnik Petar Hektorović (1487.-1572.) potječe iz ugledne hvarske plemićke obitelji. Zahvaljujući dobroj naobrazbi, koju je stekao u hvarskoj humanističkoj školi, a nastavio u splitskih dominikanaca, od mladosti stvara na latinskom i hrvatskom jeziku. Poznavao je književni rad dubrovačkih pisaca, posebice Vetranovića i Nalješkovića, s kojima je izmjenjivao pjesničke poslanice. Odlikovao se književnom, glazbenom i graditeljskom sposobnošću. Ostavio je više notnih zapisa bugarštica (narodnih pjesama) i lirskih pjesama koje su mu pjevali hvarski ribari, a njegov je ljetnikovac Tvrdalj u Starome Gradu danas spomenik kulture. Samostalno ga je projektirao i gradio pazeći na najsitnije arhitektonske pojedinosti, a po načelu potpune funkcionalnosti.
U mladosti je pisao ljubavnu poeziju koja nije sačuvana. Za života mu je objavljeno samo jedno izdanje njegovih djela, u Mlecima 1568., a ono sadrži nekoliko pjesničkih poslanica: J. Bartučeviću (1552.), »Ribanje i ribarsko prigovaranje« (pisano u obliku poslanice J. Bartučeviću 14. I. 1556), M. Vetranoviću (1556.) i drugo prozno pismo M. Pelegrinoviću (1557.).
Središnje mjesto u Hektorovićevu opusu pripada poslanici-putopisu »Ribanje i ribarsko prigovaranje«. Tematsku osnovicu teksta čini trodnevna plovidba, ribarenje, od Hvara do Brača i Šolte, u društvu ribara Nikole i Paskoja. Ovo vrsno pjesničko djelo, ribarska ekloga, upućuje na povijesnu i neraskidivu svezu između hrvatskog usmenog i umjetničkog pjesničkog stvaranja. Tekst je ispjevan u dvostruko rimovanim dvanaestercima, u obliku pitanja i odgovora te podijeljen u tri dijela, tri dana plovidbe. Pripovijedanje prati vremenski slijed i događaje na putu. Narativna je osnova dograđena glasovima Paskoja i Nikole, i to dvjema kraćim lirskim narodnim pjesmama (»I kliče divojka« i »Naš gospodin poljem jizdi«), i dvjema duljim bugaršticama (»Kraljević Marko i brat mu Andrijaš«, »Radosav Siverinac i Vlatko udinski vojvoda«). Djelo obiluje mudrim, narodnim izrekama.
Pjesnik Mikša Pelegrinović rođen je oko 1500. na Hvaru, a umro 1562. u Zadru. Javnu je humanističku školu vjerojatno završio na Hvaru, a studij prava u Italiji. Prijateljevao je s mnogim značajnim književnicima svoga vremana: Petrom Hektorovićem, Mavrom Vetranovićem, Marinom Držićem i Nikolom Nalješkovićem. U hrvatskoj je povijesti književnosti ostao zapisan kao autor maskerate Jeđupka koja je otisnuta u Veneciji 1599. kao »Jeđupka gospodina Andrije Čubranovića Dubrovčanina«. U Čubranovićevo autorstvo Jeđupke posumnjali su povjesničari književnosti još u 19. stoljeću. Sumnje u autorstvo potvrdila je tekstualna usporedba Čubranovićeve Jeđupke s drugom, obimnijom rukopisnom »Jejupkom« za koju se držalo da je Pelegrinovićeva. Analiza je pokazala da je Pelegrinović autor obiju maskerata.
Varijanta »Jeđupke« otisnuta u Mlecima sastoji se od šest sreća kojima se Ciganka, Jeđupka, odnosno Egipćanka, jer se vjerovalo da Cigani potiču iz Egipta obraća gospođama proričući im budućnost. Na kraju Jeđupka skida masku ispod koje se krije sam pjesnik koji nagovara svoju dragu na ljubav.
