Arhiv tekstova

U doba tehnološkog razvitka, ljudi zaboravljaju na tradicionalne vrijednosti, osobito one svoga kraja. Sve više ih privlače veliki gradovi i metropole, a sela ostaju zapuštena. Ono malo ljudi na selima ulaže velik trud u očuvanje onoga što je ostalo. Najčešći izvor prihoda tim ljudima je poljoprivreda. Međutim, u našim ruralnim naseljima nerijetko se vide nezadovoljna lica ljudi koji pokušavaju plasirati svoje domaće proizvode na tržište, gdje se slabo cijeni nečiji trud jer vladaju tržišni zakoni. U Vojvodini su ratarstvo i stočarstvo uvijek imali jaka uporišta. Značajno mjesto u govedarstvu svakako zauzima tov junadi. Unatoč tome što se sve više sluša o interventnim otkupima i uvozu mesa iz drugih zemalja, što dovodi do pada cijena stoke i uništavanja domaćeg kapitala i proizvođača, obiteljsko gospodarstvo Marinka i Dragice Nađ Heđeši iz Male Bosne i danas uspijeva opstati u uzgoju junadi.

Obitelj Nađ Heđeši bavi se ratarstvom i stočarstvom, a posljednjih godina opredijelili su se za intezivniji uzgoj junadi. Proširenjem staja, ove su godine povećali tov na tridesetak junadi i mladih bikova, među kojima su zastupljene: simentalska, melez i holštajn rasa.

Mlada obitelj, iako svjesna stanja u stočarstvu, nastoji optimistički promatrati trenutnu agrarnu situaciju. »Trudimo se ne računati pojedinačne prihode, jer tako gledajući zarada i nije velika, pa bismo razočarani radili ovaj posao. Obično sagledamo ukupne prihode kada prodamo bikove, što nas potiče da i dalje ustrajemo u stočarstvu«, objašnjava Marinko dodajući, da se ne mogu donositi zaključci o isplativosti na temelju jednogodišnjeg iskustva bavljenja poljoprivredom, već se mora sagledati višegodišnji prosjek zarade.

Optimističkom pogledu doprinosi i proizvodnja vlastite stočne hrane, koja se dobiva iz biljne proizvodnje. Obitelj Nađ Heđeši uvjerena je da se ratarstvo i stočarstvo ne mogu razdvojiti. Obitelj obrađuje oko 70 jutara zemljišta, a na svom posjedu, među ostalim, sade i kukuruz i ječam, koje koriste u prehrani teladi. 

PROCES PROIZVODNJE U STOČARSTVU: Proces proizvodnje u stočarstvu smatra se najtežim u poljoprivredi, jer traje neprekidno tijekom cijele godine, neovisno od godišnjeg doba i vremenskih prilika.

Marinko i Dragica tvrde kako su se tijekom godina bavljenja stočarstvom uhodali te im dnevne obveze oko hranjenja junadi i čišćenja staje ne oduzimaju puno vremena. Tov junadi je jednostavniji nego držanje krava. On se ostvaruje lakše i brže. Posve druga je priča, kažu, imati kravu koja bi im, istina, dala telad, ali i zahtijevala velike obveze za mladi bračni par, koji češće želi izvan kuće provesti slobodno vrijeme s djecom.   

Glavni cilj u tovu junadi je uzgojiti što kvalitetnijeg tovljenika u što kraćem vremenu uz minimalne troškove. Najveći trošak je kupnja teleta, koja se, ovisno o rasi, kreće od 300 eura za holštajn telad do 500 eura za simentalce, koji imaju, kako navode, bolji prirast i kvalitetu mesa. Telad kupuju od nekoliko poznanika koji se bave stočarstvom u Maloj Bosni i okolnim selima. Ostala ulaganja su povremena i manja.

U tovu junadi najvažnije su hranidbene mjere koje omogućavaju proizvodnju kvalitetnog i vrlo traženog junećeg mesa. 

»Da bi se postigao poželjan intenzitet prirasta, hrana je bazirana uglavnom na kukuruzu i ječmu, a pri proizvodnji krmnih smjesa hrana se dopunjuje različitim mineralnim dodatcima«, navodi Marinko.

Jedan od glavnih gubitaka javlja se prilikom stavljanja teladi u tov. Problemi u prvih mjesec dana su privikavanje teladi na: promjenu mjesta boravka, klimu, način držanja, kakvoću zraka, a mnoga telad se prvi put susreću s hranidbom suhim krepkim krmivima. Sve to nepovoljno utječe na životinje i izaziva veći broj obolijevanja i uginuća. Obitelj Nađ Heđeši imala je tri uginuća ove godine, za čije uzroke nisu sigurni, već samo mogu pretpostaviti da je u pitanju stresno razdoblje prilagođavanja, a kako kažu, nerijetka je i pojava dišnih infekcija. Da bi se sa što manje gubitaka prebrodilo to razdoblje i daljnje vrijeme tova, treba osigurati optimalne količine kvalitetnih krmnih smjesa.

SLOBODAN ILI VEZAN TOV: Prema sustavu držanja teladi nameće se pitanje – vezano ili slobodno?  Bolje je slobodno, jer se lakše radi oko teladi. Kod slobodnog tova junadi prostor po jednom grlu treba biti minimalan, jer tada grla nemaju priliku puno šetati, a energija hrane više se pretvara u meso. S druge strane, vezana telad moraju imati udobno i komotno ležište, kao i dovoljno svježeg zraka. Što manje kretanja daje veći prirast mesa i manju potrošnju hrane.

Obitelj Nađ Heđeši primjenjuje slobodan tov dok telad ne dostignu težinu do 400 kg, jer smatraju da je to najbolje rješenje za dobivanje kvalitetnog mesa, bez suvišnih masnoća. Vezani tov, odnosno pravilo ležanja i  mirovanja, koje rezultira većim prirastom mesa i manjom potrošnjom hrane, primjenjuju kod tovljenika od 400 do 550 kg. Kombinacija slobodnog i vezanog tova pokazala se jednostavnom, sigurnom i rentabilnom.

Standardna pasmina goveda u Vojvodini je simentalac, tj. domaće šareno govedo, koje je zbog svojih proizvodnih karakteristika i dobrih aklimatizacijskih sposobnosti postalo jedna od značajnijih svjetskih pasmina. Kod simentalaca je proizvodnja mesa primarna, radi čega se obitelj Nađ Heđeši i odlučila za tov ove vrste pasmine, iako tvrde da se na tržištu za holštajn govedo često može postići ista cijena.

SUSTAV OBILJEŽAVANJA: Sustav obilježavanja životinja temelji se na registraciji i obradi podataka. Tako su na jednom mjestu prikupljeni podaci o svim grlima u državi, njihovom kretanju i zdravstvenom stanju.

Kod junadi cilj je lociranje i praćenje životinja za potrebe veterinara, te kontrola prometa junadi zbog javnog zdravlja. »Veterinar dolazi provjeriti jesu li su sva telad umatičena, a prodaja se danas više niti ne može obaviti ukoliko je tele bez matičnog broja«, navodi Marinko, pokazujući opsežnu dokumentaciju o teladima.

Individualni sustav obilježavanja i registracije uključuje: dvostruke ušne markice s osobnim brojem; stalno registriranje trenutnog prisustva na farmi i tržištu; pasoš za goveda, kao i računalnu bazu podataka na nacionalnoj razini. 

POSTAJEMO LI OVISNICI O UVOZU JUNEĆEG MESA?: Stočarska proizvodnja u našoj zemlji desetljećima opada za jedan do dva posto godišnje, iako se njome bavi oko 700.000 gazdinstava, ali s malim brojem grla. Istina, posljednjih godina nekih pomaka ima, ali su oni nedovoljni, osobito u usporedbi s rezultatima iz Europe. Uzroci su slični kao i prethodnih godina, a svode se na to da nema dovoljno goveda, a sve to kao posljedica neisplativosti ovog posla i siromašne državne pomoći. Destimulirajuće na rast proizvodnje i izvoza svakako djeluju i visoke kamate u kombinaciji s nerealnim tečajem eura. Marinko Nađ Heđeši tvrdi kako je u okolnim selima ranijih godina bila znatno razvijenija stočarska proizvodnja. »Smatram da je prošlogodišnja suša, zbog koje je bio loš prinos i manjak stočne hrane, doprinijela prodaji stoke, a uslijed nepovjerenja stočara stado se sporo obnavlja«, objašnjava Marinko.

Pad proizvodnje rezultirao je smanjenjem izvoza junećeg mesa. Iako već pet godina imamo pravo na izvoz junećeg mesa u Europsku Uniju, umjesto postupnog povećanja, on se čak smanjuje u odnosu na raniji učinak. Prošle godine je od dozvoljenog kontingenta za izvoz junetine od 8.700 tona u EU, prodano 2.000 tona u Italiju i Grčku, dok ove godine neće biti izvezena ni polovica te količine. Razlog je nepostojanje stoke u tovu, a izvoza neće biti sve dok država ne bude poticala tu proizvodnju. 

VISOKE CIJENE MESA: Potrošače mesa zanima je li meso svježe, veterinarski ispravno i kolika mu je cijena. 

Proizvođače, opet, zanima postizanje što veće prodajne cijene koja omogućava pokrivanje 

troškova prehrane i liječenja tovnih životinja. Prema Marinkovim riječima, otkupna cijena junadi od 1,90 eura/kg je zadovoljavajuća u odnosu na prošlu godinu, kada se kretala oko 1,50 eura/kg, što je uz skuplju stočnu hranu, tvrdi, vodilo u negativni saldo. 

Među nekim stočarima uvriježeno je mišljenje kako je tov teladi vrlo spor, odnosno, potrebno je dugo čekati na prodaju. Obitelj Nađ Heđeši je tov teladi usmjerila tako da su ona spremna za prodaju dva puta godišnje. »Telad prodajemo kada dostignu težinu od 500 – 600 kg, odnosno, kad su stari oko godinu dana. Za razliku od svinja, za govedo se uvijek može postići jednaka cijena, neovisno o težini«, naglašava Marinko.

Kupci su, kaže, najčešće subotičke mesnice, a pokatkada i nakupci. Prodaju jedno do dva teleta tjedno, a što se isplate tiče, nemaju primjedbi, osim što ona nije trenutna, nego se mora pričekati određeno kraće vrijeme.

Kao posljedica nedostatka junećeg mesa ono je najskuplje u regiji, a potrošnja najmanja. Kilogram junećeg mesa u listopadu kretao se od 310 do 490 dinara, dok su za kilogram telećeg mesa potrošači morali izdvojiti od 430 do 690 dinara. 

Kako nismo konkurentni u plasmanu mliječnih proizvoda na inozemnom tržištu u budućem razdoblju se očekuje da će i kod nas biti izražen trend porasta broja goveda za proizvodnju mesa. U cilju rješavanja problema u stočarstvu, potrebno je donijeti odgovarajuću strategiju za sljedećih 30 do 50 godina, kako to rade razvijene zemlje.

Marija Matković