Arhiv tekstova

Hrvati su u Mađarskoj značajna nacionalna manjina, kako po brojnosti, tako i po doprinosu razvoju te zemlje kroz povijest, prije svega na vjerskom, obrazovnom i kulturnom polju. Desetljeća života izvan matice učinila su svoje, no, hrvatski se narod tamo ipak održao i opstaje. 

Od 2007. godine na čelu hrvatske zajednice u Mađarskoj je Mišo Hepp, dugogodišnji voditelj Hrvatskog kluba Augusta Šenoe u Pečuhu.  

 

HR: Koliko ima Hrvata u Mađarskoj i kako su teritorijalno rasprostranjeni?

Prema našoj procjeni, u Mađarskoj živi oko 60.000 Hrvata i rasprostranjeni su od sjevera, na slovačko-austrijsko-mađarskoj tromeđi, preko Gradišća na austrijskoj granici, do granice s Hrvatskom i Srbijom. Hrvati u Mađarskoj ne žive u kompaktnoj zajednici. Na posljednjim lokalnim izborima Hrvati su izabrali 115 hrvatskih samouprava, a to znači da u 115 gradova i sela živi značajniji broj Hrvata.

HR: Prema procjenama, dakle, ima 60.000 Hrvata. A koliko ih ima po službenom popisu?

Na posljednjem popisu u Mađarskoj, 36.000 građana se izjasnilo Hrvatima. Međutim, poznato je kako popis pučanstva nikada nije vjerodostojan. Naime, ovisi i o tome tko je taj koji popisuje. 

HR: Da, slično je i u Vojvodini. Nego, recite nam malo više o Hrvatima u Mađarskoj. U Bačko-kiškunškoj županiji, uz vojvođansku granicu, žive Bunjevci, uz Dunav i u Baranji su Šokci, dalje su Pomurci, Gradišćanci... 

U Bačko-kiškunskoj županiji žive Bunjevci i tamo je jedino šokačko mjesto Santovo, to je selo preko puta Bačkog Brega. U Mohaču, koji je oduvijek pružao veće mogućnosti za razvoj, žive tzv. varoški Šokci. Kad od Mohača krenete prema Pečuhu, u naseljima s desne strane ceste žive tzv. seoski Šokci. U okolici Pečuha imamo sedam naselja u kojima žive bosanski Hrvati, koji sebe nazivaju Bošnjakima. Oni su tu već 300-400 godina, došli su s franjevcima ispred Turaka, ali i s Turcima. 

Kad idemo južno, prema hrvatskoj granici, tu na suhoj granici s Baranjom imamo dva hrvatska naselja – Kašad i Sumarton, s tim što u Sumartonu danas praktički više nema Hrvata, uglavnom su se odselili u Šikloš. To su također tzv. seoski Šokci. Njihova se nošnja u potpunosti podudara s nošnjama Hrvata s druge strane granice, jer tu granice do 1921. godine zapravo nikad nije niti bilo, to su sve zajedničke obitelji. Već sam spomenuo Šikloš, gdje autohtonih Hrvata ima malo, uglavnom su to Hrvati doseljeni iz Sumartona. U Šiklošu sada živi oko 600 Hrvata i prilično su aktivni, prije svega na kulturnom polju, a imamo tamo i hrvatsku samoupravu. 

Ako idemo dalje u Podravinu, to je ispod Sigeta Zrinskoga, tamo imamo osam hrvatskih naselja, od kojih četiri u Baranjskoj županiji i četiri u Šomođskoj županiji. Ali, i pokraj toga što su administrativno podijeljeni, tamošnji su naši ljudi kompaktni i u svakom od tih osam sela i dan-danas ima više od 50 posto Hrvata. Dobro se drže, pokazuju svoju prekrasnu narodnu nošnju, običaje, a što je najvažnije – govore hrvatskim jezikom. Tamo još uvijek možete na ulici zaustaviti dijete od dvije godine i ono će vam reći Hvaljen Isus ili Dobar dan. Često ističem kako se u Martincima, to je jedno od tih osam sela, na posljednjem popisu pučanstva 98 posto njih izjasnilo Hrvatima, a od Hrvatske matice iseljenika proglašeno je Najselom. U Podravini je hrvatska svijest oduvijek bila jaka. 

Ako nastavimo uz hrvatsku granicu, tu su pomurski Hrvati. S hrvatske strane granice je Međimurje, a s ove Pomurje. Tu imamo 16 naselja u kojima žive Hrvati. Zahvaljujući dobrosusjedskim odnosima Hrvatske i Mađarske, Međimurska županija u Hrvatskoj i Zalska županija u Mađarskoj iznimno dobro surađuju. Tu je jedan od glavnih graničnih prijelaza Goričan-Letenje, a sad je otvoren i most na Muri, pa se tako od Budimpešte do Rijeke i Splita putuje autocestom u punom profilu, dakle na četiri trake. Međimurska županija, kao susjedna hrvatska županija, moram to reći, primjereno skrbi o Hrvatima u tom dijelu Mađarske, što ne možemo, nažalost, reći za Osječko-baranjsku županiju. Hrvati u mađarskom dijelu Baranje nemaju nikakve koristi od blizine hrvatske granice. Čak niti sve hrvatske TV kanale ne mogu pratiti, ako nemaju antenu na krovu ili dekoder. Na kabelskim televizijama nema programa HTV-a, a odgovornost je isključivo na strani HRT-a, koji zahtijeva kupovinu dekodera. Jednostavno, ne shvaćam inertnost tog najvećeg hrvatskog medija, zašto to ograničava. Pozivaju se na neke međunarodne konvencije, ali kod Mađara se to nikad ne bi moglo desiti, jer oni imaju Duna TV i 24 sata dnevno emitiraju program za sve Mađare u cijelom svijetu na mađarskom jeziku.

HR: U Subotici i Somboru, pa i općenito u Srbiji, čak i u Beogradu, HTV emitira svoje programe preko kabelskih televizija. Zbog čega je u Mađarskoj drugačije?

Nedavno sam na HTV-u potegnuo to pitanje, urgirao je i hrvatski veleposlanik u Budimpešti, Generalni konzulat u Pečuhu… Jednostavno, vrata su za nas tamo ne zatvorena, nego blindirana. Ne razumijem to. Ako usporedimo Srbiju i Mađarsku, odnosi Mađarske s našom matičnom državom stalno se ističu kao najbolji, stalno se govori kako su riješeni svi problemi, kako nemamo otvorenih pitanja, kako manjinskih problema nema, međuvladin odbor za manjine fantastično radi itd. Svi su zaključci pozitivni, a, eto, ne možemo riješiti jedan banalan problem. Izgleda da smo mi, Hrvati u Mađarskoj, žrtve dobrosusjedskih odnosa Mađarske i Hrvatske. Nikad nitko ne pita nas, Hrvate u Mađarskoj, koji nas prst boli. Hrvatski predsjednik, premijer i ministri odu kod svojih mađarskih kolega i pitaju – je li Hrvatima u Mađrskoj dobro. Pa što jedan mađarski političar treba reći? Med i mlijeko. A nas nitko ništa ne pita. Ne razumijem tu vrstu politike. Recimo, ne razumijem zašto je u saborskom Pododboru za Hrvate izvan Hrvatske, od tri vanjska člana jedan iz Kanade, drugi iz Australije, a treći iz Francuske! Pa, pitam ja onda, gdje smo tu mi, autohtoni Hrvati? Gdje smo mi, nas tristo tisuća, koji i sad govorimo hrvatski i nismo I am Croatian, niti Ich bin Croate. Održali smo se ovdje, borili se i izborili. Ne idemo na šalter u Hrvatsku moliti za pomoć, nego pokušavamo svojim znanjem i svojim sredstvima, kao i sredstvima države u kojoj smo porezni obveznici, stvoriti ono što nam je potrebno. I kad Mađari nabrajaju što sve Hrvati u Mađarskoj imaju, onda je to dugačka lista. Pa nas pitaju: a koliko vi za to dobijete od Hrvatske? Onda moram reći – tu i tamo ponešto. 

Hvala Bogu, ima i pozitivnih primjera, kao što je obnova Hrvatskog školskog centra Miroslava Krleže u Pečuhu, ili Hrvatskog kazališta u Pečuhu, ali to su međudržavni dogovori, dogovori dviju vlada, a ne dogovori s nama iz zajednice. Imamo dobre kontakte s uredima Vlade Republike Hrvatske, ministarstvima, imamo i dobre osobne veze, ali odnos prema hrvatskoj zajednici u Mađarskoj nije institucionaliziran. 

HR: Dobro, ali da završimo priču o Hrvatima u Mađarskoj. Gdje oni sve još žive?

Da, idemo dalje, u Gradišće. Gradišće se proteže u dvije županije, jedna je Vaš županija sa sjedištem u Sombathelju, a druga Jursko-mošonsko-šopronska županija, gdje imamo po desetak naših naselja i samouprava. Ukidanjem šengenske granice gradišćanski su Hrvati na najvećem dobitku, jer dok je nekada od jednog do drugog sela trebalo ići autom okolo satima, danas se može biciklom, čovjek pređe u Austriju poljskom cestom, vrati se i nitko ga ništa ne pita. Mogućnost komunikacije između ljudi time je maksimalno povećana. 

Nisam još govorio o interesantnom fenomenu: u okolici Baje, u Bačko-kiškunskoj županiji, imamo dva sela – Dušnok i Baćin, gdje žive Hrvati koji sebe nazivaju Racima. Oni su Rac Hrvati. Dobro se drže, ta su dva naselja možda najbogatija u Mađarskoj, zahvaljujući tradicionalnom uzgajanju paprike. Oni su tamo stvorili svoj svijet koji nije ni bunjevački, ni šokački, a ime Rac je zato što Mađari nisu razlikovali Hrvate od Srba i za njih su svi Slaveni bili Raci. Nošnja im se više-manje podudara s bunjevačkom nošnjom. 

HR: A u Kalači, gdje je nekad bilo sjedište biskupije?

Za vrijeme biskupa Ivana Antunovića, prije stoljeće i pol, na tom je području bilo više hrvatskih naselja, ali migracijama je to nestalo. U Kalači sada imamo hrvatsku samoupravu koja dobro djeluje, ali tamo su mahom useljeni Hrvati, a ne autohtoni. 

HR: Kakva je situacija u Budimpešti?

U Budimpešti je autohtono hrvatsko stanovništvo također nestalo, niti povjesničari ne znaju kamo. Poslije Drugog svjetskog rata, kad je veliki broj mladih išao u Budimpeštu na školovanje, jedan dio je tamo i ostao i to su tamošnji Hrvati danas. Zanimljivo je spomenuti i Sentandreju, kao grad koji je poznat kao srpsko središte, a zapravo tamo su starosjedioci Dalmati. To su potomci trgovaca koji su došli Dunavom, a Dalmate imamo i u Segedinu. Još jedno naselje u Mađarskoj nastanjuje Rac Hrvate, to je Tukulja kod Čepelskog otoka južno od Budimpešte.    

HR: Kako su nacionalne manjine organizirane u Mađarskoj?

Godine 1993. u Mađarskoj je donesen Zakon o nacionalnim i etničkim manjinama. Tada je Mađarski parlament gotovo sto postotnom većinom deklarativno priznao postojanje 13 nacionalnih manjina u Mađarskoj. To su abecednim redom: Armenci, Bugari, Grci, Hrvati, Nijemci, Poljaci, Romi, Rumunji, Rusini, Slovaci, Slovenci, Srbi i Ukrajinci.

HR: I kako su organizirani?

Godine 1994. održani su prvi izbori na kojima smo mogli koristiti prava iz tog zakona iz 1993. godine. U svim onim naseljima, u kojima su se ljudi deklarirali kao pripadnici ovih 13 nacionalnih manjina, imali su pravo paralelno s mjesnom samoupravom izabrati i svoje mjesne manjinske samouprave. 

HR: Što je uloga tih mjesnih manjinskih samouprava?

Znam da je malo teško razumljivo, jer u Jugoslaviji je postojalo samoupravljanje, pa taj naziv ima malo drugačiju konotaciju, ali apsolutno je drugog karaktera. Dakle, pripadnici jedne zajednice u svakom naselju biraju mjesnu manjinsku samoupravu od pet članova.

HR: To nema veze s lokalnom vlasti?

Nema. Ovlasti tih manjinskih samouprava su u kulturi i u prosvjeti. Dakle, ako u određenom naselju postoji neka ustanova koja ima, recimo, hrvatski segment, dakle hrvatski vrtić, osnovna škola, đački dom, dom kulture ili slično, onda se imenovanje voditelja te ustanove ne može provesti bez suglasnosti Hrvatske manjinske samouprave, jer je onda to nezakonito. 

HR: Kako se biraju članovi mjesnih manjinskih samouprava?

Biraju se isto kao što se biraju i zastupnici u većinsku samoupravu. Ide se na neposredne izbore.

HR: Postoji posebna manjinska lista?

Da, postoji posebna manjinska lista. Prema zakonu, potrebno je da se u jednom naselju najmanje 30 ljudi službeno izjasni za Hrvate, i time se stječe pravo pravljenja posebne manjinske liste. Kad se lista već formira, teoretski je dovoljno da samo jedna osoba izađe na manjinske izbore i ako je na listi samo 5 ljudi, tih 5 će i biti izabrano. 

HR: Nema cenzusa?

Nikakvog cenzusa nema, može ih biti i 10 ili 20. Problem je, naravno, u našim ljudima, komotni su, zaboravljaju otići na izbore, inertni su. Bilo bi dobro da što više naših ljudi izađe na izbore, jer uvijek nam vlasti predbacuju kako, eto, stalno nešto tražimo, a na izbore nas izađe puno manje nego što nas ima po popisu.

HR: A kako se rješava da za manjinske samouprave ne glasuje pripadnik drugog naroda?

Do prošlog mandata mogao je svatko glasovati. U ovom izbornom razdoblju mogao je glasovati samo onaj, tko je prethodno otišao na općinu i prijavio se kao pripadnik hrvatskog naroda. 

HR: To su mjesne samo-uprave. A kako izgleda manjinska samouprava na državnoj razini?

Hrvatska državna samouprava je najviša razina hrvatske manjinske samouprave. Članovi mjesnih manjinskih samouprava, tih petero u svakom naselju, biraju članove Skupštine Hrvatske državne samouprave, po već utvrđenom kriteriju koja županija koliko zastupnika daje. Prema zakonu, Skupština Hrvatske državne samouprave može imati 39 članova, shodno broju Hrvata u Mađarskoj i broju osnovanih mjesnih samouprava. 

HR: Koje sve medije Hrvati u Mađarskoj imaju na svom jeziku?

Imamo tjednik, čiji smo osnivači skupa sa Savezom Hrvata u Mađarskoj, to je Hrvatski glasnik, kojega izdaje Croatika Kft., naše neprofitno poduzeće. Osim toga imamo i druge medije, koji nisu naši u smislu osnivačkih prava, ali informiraju na hrvatskom jeziku. To su hrvatske redakcije na Mađarskom radiju i na Mađarskoj televiziji. Te se redakcije financiraju iz mađarskog proračuna. Oni su samostalni, s njima imamo korektne veze, ali u materijalnom smislu ne ovise o nama.

HR: A u uređivačkom ili kadrovskom smislu?

Niti u uređivačkom, niti u kadrovskom. To rade Mađarska TV i Mađarski radio, ali je normalno da u toj redakciji ne može raditi osoba koja nije naša.

HR: Traži li se službena suglasnost Hrvatske državne samouprave kod izbora, recimo, urednika tih redakcija?

Ne, ali do takvog slučaja još nikad nije došlo, da su posao htjeli povjeriti nekome s kim mi ne bismo bili suglasni, nekome tko nije pripadnik naše zajednice.

HR: Kako biste ukratko opisali odnos mađarske države prema Hrvatima u Mađarskoj?

Mađarska se država nacionalnim manjinama na svom teritoriju bavi pomalo maćehinski. Mađari su poznati po tome da će učiniti sve za mađarsku manjinu u okolnim zemljama, financirajući to iz poreza koji i ja plaćam. A, sve ono što mi ovdje tražimo, ne samo Hrvati nego i ostale manjine, vrlo nam teško daju. To znači da postoji velika »borba« za materijalna sredstva za sve naše aktivnosti. Jednostavno, na političkoj razini utvrđena su sva prava, deklarativno postoji pozitivna diskriminacija, ali u praksi to izgleda puno drugačije. 

Ali, što je najveći problem u tome? Upravo odnos naše matične domovine prema nama. Republika Hrvatska nas, Hrvate u Mađarskoj, ne tretira na način kako bismo mi to željeli. Jer, tuđa će te država toliko cijeniti, koliko te cijeni matična država i to je jasno. Hrvatski političari, kad god dolaze u posjet mađarskim političarima, uvijek zaborave prije dolaska pitati nas, što da kažu u našu korist. Moj srpski kolega, predsjednik Srpske državne samouprave, prije nego što u Budimpeštu dođe službeno izaslanstvo iz Beograda, on napravi elaborat od deset stranica i dostavi ga beogradskim političarima. Predstavnici službenog Beograda onda dođu u Mađarsku i Mađarima kažu što trebaju uraditi za srpsku zajednicu ovdje. Interesantno je da Mađari ovu aktivnost, ja bih rekao agresivnost, pozitivno cijene, jer oni koji se bore za svoje, slični su njima, s obzirom da se oni jednako tako bore za svoje. Znamo kako se Mađari bore za Mađare izvan mađarske granice. Prema tome, Republika Hrvatska je u odnosu prema nama u dijaspori zaostala debelo i još uvijek se više razmišlja o Hrvatima u prekooceanskim zemljama, koji već treću generaciju ni Dobar dan na hrvatskom jeziku ne znaju reći, nego o nama koji smo tu u susjedstvu.

HR: Ipak, Republika Hrvatska je Hrvatima u Mađarskoj dala na korištenje odmaralište na moru, na otoku Pagu. Kako je do toga došlo i kako se to odmaralište koristi?

To je jedno od pozitivnih iskustava i to potvrđuje da ti primjeri nisu samo negativni. Kada su nas predstavnici Republike Hrvatske, pri osnivanju Hrvatske državne samouprave pitali što bi mogli za nas učiniti, rekli smo kako bismo željeli imati neko odmaralište na hrvatskom moru, da to koristimo za različite svrhe, kao što su seminari za naše prosvjetne djelatnike, za susrete naših svećenika, jezične tabore naše djece i slično, a i da se komercijalno koristi, pa novac koji se tamo zaradi, da se tamo i potroši. Ta je naša ideja prihvaćena i od Republike Hrvatske dobili smo odmaralište na otoku Pagu, u mjestu Vlašići, s prekrasnom pješčanom obalom, na korištenje na razdoblje od 25 godina. Međutim, to nekadašnje odmaralište, koliko znam, novosadske policije, bilo je prilično devastirano za vrijeme Domovinskog rata, pa je bilo potrebno i puno uložiti u obnovu. Riječ je o trokatnici i sada je to hotel s tri zvjezdice i kapacitetom od 100 kreveta.

HR: Kako to da taj objekt nije ponuđen vojvođanskim Hrvatima, ako je već pripadao novosadskoj policiji?

Ne znam, znam samo da tamošnji mještani u vrijeme bivše države nisu bili presretni što imaju policijsko odmaralište u svom selu, jer tamo je uvijek bilo nekakvog pucanja. Nama su to ponudili i manjinski ured Vlade Republike Mađarske dao je 100 milijuna forinti za obnovu, isto je toliko dala i Vlada Republike Hrvatske, a Hrvatska državna samouprava dala je još 30 milijuna forinti iz naših sredstava. Upravo sam prije izvjesnog vremena tražio od Hrvatske da nam korištenje tog objekta produlji na 50 godina.

HR: Odmaralište se koristi preko cijele godine, ili samo ljeti?

To je hotel koji se može koristiti cijele godine, posjeduje centralno grijanje, no ipak se najviše koristi u ljetnim mjesecima. Ove smo godine imali oko 5500 noćenja. Mogli smo imati i više, ali i ovo je solidno. To nije frekventno mjesto, tu čovjek ne može otići u šetnju razgledati zlatare ili znamenitosti, to je mjesto za obiteljsko ljetovanje.

HR: Koliki je proračun koji Republika Mađarska odobrava hrvatskoj zajednici za njene aktivnosti?

Za financiranje naših ustanova, kao i za djelovanje Hrvatske državne samouprave, mađarska vlada izdvaja oko 330 milijuna forinti godišnje, to je oko 1.250.000 eura. Samo održavanje Hrvatske državne samouprave košta 90 milijuna forinti, a ostalo odlazi za financiranje hrvatske škole u Santovu, muzej u Priseki, Hrvatski znanstveni zavod, Croaticu Kft. i odmaralište na otoku Pagu.

HR: Kako doživljavate ulazak Mađarske u EU i kakvu korist od toga i od ukidanja granica imaju Hrvati u Mađarskoj?

Za mene kao pripadnika generacije na zalasku, ulazak Mađarske u EU nije donio puno. Ima tu neugodnih novina, od novih zakona i standarda, do povišenih cijena. To je negativna strana. Međutim, postoji naravno i pozitivna strana, a to je da mogu staviti osobnu iskaznicu u džep i oići kud god hoću skoro po cijeloj Europi, a da me nitko ništa ne pita. Nedavno sam bio u Francuskoj, proputovao četiri zemlje i nigdje nisam sreo ni carinika niti policajca. Nigdje granice. Dobro je što i naša djeca sada mogu upisati bilo koji europski fakultet, pa čak i fakultete u SAD, jer su za mađarske državljane ukinute vize za SAD. Priznaju se i diplome.

E, sad, to što više ne možemo klati svinje, pa to niti nije ništa loše. I dalje ja odem u selo, kupim svinjče, odnesem ga kod mesara koji ima registriranu klaonicu, ponesem sve što treba, od paprike i papra do češnjaka, kažem mu što i kako hoću, tamo sam i kušati kobasice, tako da mi on napravi sve, upravo onako kako je to radio i moj otac, a da ne moram niti ruke omastiti.  

HR: Dojam je ipak da su gradišćanski Hrvati najviše profitirali od ulaska u EU, jer se Gradišće prostire i s mađarske i s austrijske strane nekadašnje granice.

Točno. Sigurno bi dobro bilo da cijeli korpus Hrvata, i ovaj dio u Baranji i u Bačkoj bude zajedno, kako je nekada bio. Samo, čini mi se da vrijeme ide protiv nas. To uočavam, puno putujem po našim selima, obilazim ustanove, priredbe, natjecanja. Naša djeca na pitanje – iz kojeg si sela i kako se zoveš, ne znaju odgovor, jednostavno ne razumiju što ih pitate. Djeca nikad nisu kriva, to govorim kao prosvjetni djelatnik. 

Moram naglasiti i kako je među svim Hrvatima u Mađarskoj poslije Drugog svjetskog rata najviše školovanih ljudi bilo među Bunjevcima. Naši prvi učitelji u svim hrvatskim selima po cijeloj Mađarskoj bili su upravo Bunjevci. I dan-danas su vidljivi rezultati rada koji su oni ostavili, od slovačke granice na sjeveru pa preko Gradišća, sve do juga u Baranji i Bačkoj. 

HR: Možete li nabrojiti neke od tih učitelja?

Naravno. Pjesnik i novinar Marko Dekić iz Santova, koji je bio učitelj u Bizonji, u Nardi je bio Antun Karagić iz Gare, Mijo Karagić je bio učitelj u Undi, Branko Filaković iz Santova radio je u Koljnofu, Stipan Blažetin iz Santova je učiteljevao u Zali. Zatim, Anica Aladžić iz Gare, pa Ivan Gugan u Pečuhu i Martincima, Joso Gugan u Martincima i tako dalje.          g