Arhiv tekstova

Zidarski majstor u mirovini Antun Čović ušao je u konjički sport posve slučajno, kupivši jedno ždrijebe na tržnici. Godinama kasnije konji su postali nerazdvojni dio njegova života, a njegov entuzijazam donio je brojne kontakte u susjednoj Mađarskoj i utemeljenje »Subotičke utrke«, koja se vozi na budimpeštanskom hipodromu.

Je li Vaša ljubav prema konjima i konjičkom sportu datira još od ranog djetinjstva?

Zanimljivo je reći kako je to, u početku, bilo posve suprotno, jer  kao mali nisam smio niti prići blizu konja. Moj prvi kontakt s konjičkim sportom dogodio se prije više od trideset godina, prilikom jednog slučajnog odlaska na tržnicu. Iskreno, krenuo sam kupiti žilete, a vidio sam jedno lijepo ždrijebe, svidjelo mi se i odlučio sam ga kupiti.

O kakvoj se vrsti konja radilo i je li to ždrijebe poslije postalo trkaće grlo?

Taj moj prvi konj, točnije ždrijebe, zvao se Miki, ali kako to biva u svakom početku, ispostavilo se kako nije bio nikakve kvalitetnije rase i ti trgovci su me malo »zavarali«. No, ništa to nije bilo važno i tog mog Mikija sam držao dvije godine, kada smo se i potpuno uvjerili kako je u pitanju polukrvni konj, koji nije bio u mogućnosti razviti se u kvalitetnije trkaće grlo, pa smo ga prodali i uzeli drugoga.

Koji je konj u Vašem vlasništvu, za razliku od početne nesreće, postigao najveći rezultatski uspjeh?

Bez dileme bio je to punokrvni konj Dalf, koji je 1987. godine uspio osvojiti jednu od najprestižnijih utrka u Subotici, utrku Dužijancu. Za taj veliki uspjeh zaslužna je i njegova vozačica Jasna Francišković, koja je kao djevojka uspjela svladati daleko iskusnije »sulkaše«. Pokraj ovog zbilja velikog rezultata, moj Dalf je postigao i druge vrijedne i zapažene rezultate na brojnim drugim utrkama. Njegov rekord iznosio je 1,21 po kilometru i godinama je bio u vrhu tzv. »brze partije« u kojoj se natjecao skupa s zbilja kvalitetnim grlima u svojoj konkurenciji.

Što je Vas privuklo da se ozbiljnije prihvatite angažmana u konjičkom sportu u kojemu ste i danas aktivni?

Iskreno, ne znam niti sam. Vjerojatno je sve to počelo od trenutka kada sam počeo malo ozbiljnije ulaziti u konjički sport i družiti se sa subotičkim kasačima. Velikih zasluga ima, zasigurno, i moj susjed Franjo Kovačević, koji je u početku i sam vozio Dalfa, a nikako ne možemo zaboraviti i mog drugog susjeda, proslavljenog glazbenika i vozača Zvonka Bogdana. I tako je to ozbiljnije počelo.

Jeste li se i sami natjecali?

Jesam, ali isključivo na našim klupskim utrkama. U to doba sam već počeo nositi naočale, a poznato je kako je za ovaj sport potrebno imati dobre oči i reflekse. U tom razdoblju aktivnijeg bavljenja konjičkim sportom promijenio sam nekoliko konja, a s jednim od njih sam išao čak i vani, u Budimpeštu.

Vaš odlazak na mađarska trkališta urodio je i jednom lijepom akcijom razvijanja prijateljstva između subotičkih i mađarskih »konjara«?

Naš konjički klub »Bačka« godinama surađuje s klubom iz Oroshaze, točnije ove godine je proslavljena i 40. godišnjica hipodroma, ali i naše suradnje u ovom mađarskom gradiću. Prije nekih dvadesetak godina s mojim Dalfom sam gostovao kod njih i ostvario pobjedu u oba natjecateljska dana, te osvojio dodatnu nagradu za najuspješnijeg. Obje pobjede ostvarila je, ponovno, vožačica Jasna Francišković. Zahvaljujući tim odličnim kontaktima, ali i odlukom vodećih ljudi iz našeg kluba određen sam za kontakt osobu glede uspostave daljnje suradnje.

A plod Vašeg angažmana je i »Subotički dan« na hipodromu u Budimpešti, koji je održan početkom studenoga.

Isprva moram spomenuti još jednog mog konja, koji se zvao Niko B i s kojim sam godinama odlazio na utrke u Budimpeštu. Zahvaljujući tim odlascima stekao sam mnogo sportskih prijatelja u Mađarskoj. To je bio i glavni razlog zbog čega sam svojevremeno inicirao utemeljenje jedne utrke pod imenom »Subotička utrka« – »Szabadkai dij«, koja je postala glavnom utrkom toga dana i na njoj su sudjelovali svi najbolji konji iz Subotice. Dodatno, organizirana je »Srbobranska utrka«, jer smo u ovaj projekt uključili i naše prijatelje iz Srbobrana.