Arhiv tekstova

Ušli smo u adventsko vrijeme. U prošlom broju našega lista pokušao sam čitatelje uvesti u mentalitet Adventa. Kako nastavljam, evo, i u tristo prvom proju sa svojom rubrikom, pođimo zajedno! Ovih dana sam čitao o jednom dječaku. On je učenik drugoga razreda. Kako u školi, tako i u društvu, u Adventu započinje velika božićna priča, a djeci je puna mašta darova koji su im obećani i tako ih se potiče na bolje učenje i ponašanje. Je li je to uvijek baš dobra metoda, dalo bi se o tome govoriti. No, dijete je dijete, a roditelj ostaje roditelj. Tako je i naš mališan zapitao svoga oca – poznavajući situaciju u kući – »po svemu sudeći, dragi tata, ja za Božić neću dobiti nikakav dar«. Otac je tmurno odgovorio, malo s boli, a malo i s cinizmom: »Napiši jedno pisamce dragom Isusu i neka ti on donese dar!« Dječak je taj odgovor shvatio vrlo ozbiljno. 

 

PISMO ISUSU: Nije dugo oklijevao, uzeo je olovku i napisao ovo pismo: »Dragi mali Isuse! Ti, koji si tako dobar, usliši ovu moju molbu! Ti znaš da je moj otac siromašan i da mi neće ništa kupiti za Božić. Ako želiš da se i ja veselim i da Te slavim, pomozi raspoloženju moga oca i naše kuće, pa mi daj pošalji barem neki mali dar kao znak da nas voliš.« Dječak se potpisao i stavio svoju adresu, a adresirao je pismo: Malo dijete Isus. Izašao je iz kuće i u prvo poštansko sanduče bacio svoje pismo i vratio se kući. Bio je veseo i zadovoljan. Kako sva pisma dolaze u glavnu gradsku poštu i poštari ih razvrstavaju i daju pojedinim osobama da ih raznesu po ulicama i četvrtima, nastalo je čuđenje kada su našli pismo adresirano na Isusa. Kome ga poslati? Kako ga proslijediti? Jasno, među samim poštarima nastalo je simpatično pogađanje i nagađanje pa i podsmjeh. No, situaciju je spasio jedan iskusni i pametni stari poštar. On je predložio da prije nego se pismo baci, pročitaju pismo. Možda je nešto važno i zanimljivo. Otvorili su pismo, ostali su ganuti ljepotom i jednostavnošću dječje vjere. Jedan od poštara je prepoznao pisca. Dogovorili su se međusobno da će svaki nešto darovati pa će jednoga dana pred Božić, poslije radnoga vremena otići i uručiti dječaku dar. Prvi je predložio novac. To su činili rado i drugi suradnici. Bio je to prilog za siromašno dijete. Znali su da je otac bolestan i siromašan, a u darivanju su se osjetili kao jedna obitelj koja sada preuzima na sebe božansku ulogu maloga Isusa i već su u duši osjećali bogati dar koji Bog uzvraća duhovnim mirom. Prestalo je omalovažavanje i cinizam i svi su se poštari osjetili kao jedan roditelj. Učiniti nešto lijepo za Isusa. Novac su stavili u kovertu i napisali dječakovu adresu. A uz novac u pismu su dodali i ovu rečenicu: »Mali Isus ti odgovara: volim vas!« Jasno, kada je pred Božić dijete primilo tu pošiljku, ne samo ono nego su i roditelji ostali ganuti ljudskom solidarnošću i Božjom dobrotom. Za njih je to bio ne samo dar, nego daleko više znak. 

 

VELIKA NAPAST I NEPOTREBNA BRIGA: Cijela zapadna Europa, pa i naši krajevi ovih dana »upadaju« u veliku napast i nepotrebnu brigu: Što ću dati kao božićni dar svojim najbližima? Mentalitet potrošačkoga društva zahvatio je i naše krajeve. Tako smo od svetkovine Božića – koja je u biti zajedništvo u ljubavi – učinili blagdan komercijale do te mjere da se pomalo pribojavamo toga blagdana. Razborit čovjek suočen s ekonomskom krizom koja nas je zahvatila, pokušat će ovo predbožićno vrijeme učiniti vremenom stvarne priprave za one dublje i trajnije vrijednosti kojima ćemo u biti pomoći čovjeku – bližnjemu, članovima obitelji, da lakše shvatimo da je Božić u ovakvim okolnostima upravo poruka i izazov da razmislimo – što je on stvarno, a što smo od njega mi načinili? Da se razumijemo: nitko ne može biti protiv najsvečanijeg slavljenja ovog blagdana. Nitko ne smije stati na put dječjoj radosti. Nitko ne smije uskratiti ljepotu i čar Božića. Ali postavimo sebi pitanje: što mi dobivamo pružajući raznorazne, pa i skupocjene darove, a što dobivamo ako darujemo sebe, svoje vrijeme, svoju ljubav, svoju pažnju, svoju strpljivost, svoj smisao za humor, jednom riječju svoje srce. Stavimo na vagu vrednote koje plaćamo novcem i rezultat koji dobivamo kupujući članove svoje obitelji ili svoje bližnje, a što dobivamo ako sebe ugrađujemo u ljudskim vrednotama u tu svoju obitelj, u tu ljudsku zajednicu. Došlo je vrijeme da se priprava u Adventu stvarno usredotoči na one prave vrednote koje ne samo da obogaćuju čovjeka nego čine čovjeka čovjekom. Takav pristup Božiću naći će onda i put prema najskromnijem daru, koji će biti zato velik i neprocjenjivo vrijedan, jer je dar nas a ne dar našega teško stečenoga proračuna. Kao vjernici stojimo pred izazovom. Advent je vrijeme nade. Mi slušamo prijeteće prognoze što nas čeka. Ali kršćanin upravo u takvom vremenu diže svoju glavu i zna da nije sve u onome što ima nego u onome što jest. Da sreća nije u imati nego u biti. Neki su, nažalost, za tu logiku već zakasnili. Sve svoje su gradili na prolaznom i lepršavom, a varavom svijetu. Ostaje šansa za one druge. One koji vjeruju u čovjeka i koji su sposobni čovjeka oblikovati u sebi po liku Isusa Krista kada je on »Bog od Boga i Svjetlo od Svjetla« postao malenim djetetom, a za svoj stan izabrao najtoplije majčinsko srce, srce Marijino, a za kuću najsiromašniju palaču, štalu. Što mu je nedostajalo. Ništa! Čovjeka čini sretnim ljubav i razumijevanje. Prihvaćanje i zajedništvo. Hoćemo li imati snage učiniti tako nešto lijepo za ovaj Božić?

g