Arhiv tekstova

Hrvatska je renesansna književnost vrlo plodna i gotovo je sva, ako izuzmemo komediju i pobožnu književnost, napisana u stihu. Prvi koji je u hrvatskoj književnosti napisao pripovjedno djelo u prozi jest Petar Zoranić (1508.- prije 1569.). Ove je godine obilježena 500. obljetnica rođenja ovoga, za hrvatsku književnost, vrlo značajna književnika. Tim je povodom u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu otvorena izložba »Petar Zoranić i njegov zadarski krug«. Kako se ove godine slavi i 500. obljetnica rođenja slavnoga komediografa, dubrovčanina Marina Držića, njegov suvremenik Petar Zoranić ostao je nekako po strani i o njemu i njegovu radu ne govori se puno. Ovu nepravdu valja nam ispraviti i posvetiti ovome velikanu hrvatske književnosti, istinskom rodoljubu i čuvaru baštine, nekoliko redaka.

Petar je Zoranić rođen u Ninu. O njegovu životu znamo vrlo malo. Poznato je da potječe iz starih ninskih plemićkih obitelji Medulića i Zoranića. Gradsku humanističku školu polazio je u Zadru, a visoku je naobrazbu stjecao vjerojatno u Italiji. Najraniji podatak o njegovu životu potječe tek iz 1531., kad se spominje kao plaćeni ninski notar, pravnik i sudski ispisivač, što znači da je morao završiti studij prava, vjerojatno u Padovi. Nakon 1543. nema o njemu nikakvih podataka, pa se pretpostavlja da je stradao u turskim osvajanjima i to prije prvoga objavljivanja »Planina« 1569. godine.

PASTORALNI ROMAN: U hrvatskoj je književnosti poznat kao tvorac prvog  pastoralnog romana »Planine«, koji je pisan u stihu i prozi. Njegovo tiskano djelo, sačuvano u jednom jedinom primjerku, izašlo je u Veneciji 1569. Osnovna je ideja »Planina« alegorijski put spoznaje u kojem pripovijeda o pastiru Zoranu i njegovu putu po zadarskoj okolici. Na putu, koji je zapravo metafora životnoga puta, pripovjedač Zoran (a to je sam pjesnik) se uz pomoć Božje milosti čisti od grijeha i oslobađa ljubavne boli koja ga drži već sedam godina, te se u zrenju Istine, na kraju puta i na završetku djela, okreće drukčijoj – duhovnoj ljubavi. Pripovjedač se zaputio iz Primorja u planine među pastire k vilenici Dejaniri, po kojoj se zove planina Dinara, kako bi ga ona oslobodila od »betega ljubvenoga«. No put koji ga vodi do vilenice prepun je čudnih događaja. Najprije prolazi kroz cvjetni kraj pastira i vila, među kojima pjesnik ostaje nekoliko dana i sluša njihove pjesme i pripovijetke o nesretnim ljubavnicima pretvorenim u stabla, cvijeće, potoke i izvore. U djelu je naglašeno pjesnikovo rodoljublje koje je okosnica djela i od prve do posljednje stranice povezuje djelo u cjelinu. Dolazeći k vilenici susreće nekoliko pastira s prorijeđenim stadom, koje su napali istočni vukovi (Turci), te sluša kako mu dvojica pjevaju pjesme o raspu domovine. U snu vidi vilu Hrvaticu koja boravi u perivoju uz raskošne vile: Latinku, Kaldejku i Grkinju. Svaka vila u svome krilu drži onoliko jabuka koliko je književnih djela napisano jezikom njezina naroda. Vila je Hrvatica jako tužna jer su se njezini sinovi stidjeli svoga jezika i svoje su plodove darovali u tuđinu. O susretu s vilom urešenom po hrvatskome običaju, koja ga je upozorila na književnu nebrigu za hrvatsku baštinu, progovorio je pod »koprinom« (izgovorom) da traži lijek od ljubavne boli, a zapravo je odlučio proslaviti domovinu, upozoriti na tursku opasnost i uputiti na važnost hrvatskoga jezika i književnosti. Roman je nastao pod utjecajem pastoralnoga romana J. Sannazara »Arcadia« (1504.), a mnogobrojne oslonce pronalazi u Bibliji te u Ovidija, Vergilija, sv. Augustina, Dantea, G. Boccaccia, F. Petrarce, M. Marulića i drugih.

NESAČUVANA DJELA: Osim »Planina«, koje su ostale sačuvane, Zoranić je napisao još dva pjesnička djela – »Ljubavni lov« i »Vilenicu« – koja nisu sačuvana, ali ih spominje u romanu »Planine« kada vidi malenu jabuku u vilinu krili na kojoj piše: Petar Zoranić – Planine, Ljubavni zov i Vilenica. Sudeći po naslovu, oba djela nose odlike suvremenoga petrarkizma, a prvo bi moglo biti vezano za tipičnu hrvatsku varijantu ekloge o zarobljenoj i oslobođenoj vili. Ta je djela pjesnik napisao prije 1536., dakle prije svoje 28. godine. 

Zoranić je tako u svojem djelu »Planine« puna tri stoljeća prije Štoosa stao u obranu svoga jezika. Njegovo je rodoljublje nastalo pod turskom prijetnjom, ali i otvorenom suprostavljanju mletačkoj romanizaciji, no i danas je aktualno jer izvire iz stvarnoga, dubokog osjećaja za sudbinu svoga hrvatskog naroda i govori o nacionalnoj individualnosti i održanju narodne egzistencije te njihovom očuvanju.