Arhiv tekstova

Iako je, dolaskom hladnijeg vremena, još jedna moto sezona »arhivirana« u sjećanju brojnih provezenih vožnji, motoristi su i tijekom zime aktivni oko svojih brzih ljubimaca. Vožnje je znatno manje, osim ako ne dođe serija ljepših i toplijih dana, no razgovora oko motorkotača nikad ne nedostaje. Jedan takav vodili smo nedavno s Markom Kopunovićem, motoristom i mehaničarem iz Subotice.

Koji je bio Vaš prvi motorkotač?

Bilo je to još danas davne 1981. godine, u mojoj trinaestoj godini, kada sam počeo voziti svoj prvi motocikl. Bio je to »Tomosov« model APN, na kojemu sam učio prve tajne vještine vožnje na dva kotača. Poslije završetka osnovne škole dobio sam svoj prvi, također »Tomosov« model Automatic, koje sam potom godinama usporedo vozio s velikim motorkotačima.

A kada je uslijedio vozački debi na »velikom« motorkotaču?

Sa šesnaest godina sjeo sam na prvi »pravi« veliki stroj, Kawasaki GPZ 500 i otišao na probnu vožnju do Palića i natrag.

Kakav je bio osjećaj »velike promjene«?

To je bilo nešto posve drugo od dotadašnjih iskustava u vožnji. Čist preporod u svakom pogledu, počevši od osjećaja do brzine. Od tog trenutka, tj. vožnje, započinje moja dugogodišnja povezanost s moto svijetom.

Što je odlučilo dugogodišnju neraskidivu povezanost s brzim dvokotačnim strojevima?

Teško je to reći u klasičnom odgovoru, ali recimo kako je to izravan kontakt s vjetrom i brzina oslobođenog pokreta. Osjećaj slobode u vožnji dominantan je razlog ove neraskidive sveze.

Kako biste formulirali realan osjećaj straha koji se  jednostavno mora javiti pri velikoj brzini?

Motoristi se dijele na dvije kategorije glede osjećanja straha. Na one koji ga imaju i one koji će ga tek imati. Ili, još preciznije, na vozače koji su pali s motorkotača i one koji će tek pasti. Nakon toga strah postaje realna stvarnost, kao i osjećaj koji ostaje zauvijek.

Pojasnite nam osjećaj velike brzine?

Trebalo bi sjesti na motorkotač pa doživjeti, no osjećaj je zbilja specifičan. Vidokrug je posve sužen, a primjerice tijekom jednog seminara na Grobniku (moto staza pokraj Rijeke op. a.) liječnik koji je imao rad na ovu temu spomenuo je jedan zastrašujući detalj. Srce ne može ispumpati toliko krvi koliko mozak može prihvatiti, a pri brzini od 150 km/h razlikuju se samo dvije boje. Siva i zelena.

Na kojim ste sve trkaćim stazama vozili proteklih godina?   

Vožnja na specijaliziranim moto stazama poseban je osjećaj iako se na njima ne mogu, zbog specifičnih uvjeta i konfiguracije, postizati i maksimalne brzine. Vozio sam na nekoliko staza u Mađarskoj (Hungaroring, Pannonia ring), Hrvatskoj (Grobnik), Češkoj (Brno) i Austriji (Zeltweg).

Uz vožnju, godinama ste i profesionalno angažirani u mehaničarskim poslovima pripreme i popravka motorkotača.

Prvi radni mehaničarski angaž-man imao sam još 1991. godine u Austriji, kao dio tima Petera Samsona, tadašnjeg austrijskog prvaka koji vozio model Suzukija u klasi 750 kubičnih centimetara. Zadaća mehaničara je stalna skrb o motorkotaču, kontrola svih tehničkih pojedinosti u svezi s potpunom ispravnošću i pripremom za utrku.

Koliko traje klasična priprema motorkotača, a što je sve potrebno  za jednu moto utrku?

Ovisi o stanju motocikla, ali sama priprema ponekad zna i dugo trajati s obzirom da su u pitanju strojevi na kojima je dopušteno sve raditi. Primjerice, radi se tzv. »friziranje« svih dijelova, od glave do svega ostaloga. U biti, prava i temeljna priprema zna uzeti i stotinjak aktivnih radnih sati. Što se tiče pripreme za pojedinačnu moto utrku, ukoliko je sa strojem sve u redu tj. nije bilo većih oštećenja i padova, onda je dovoljno desetak sati pripreme.

Koji motorkotač danas vozite?

Trenutačno imam Suzuki model u enduro verziji. U pitanju je vrsta motorkotača koja se vozi i po nepristupačnijim terenima, a pruža mogućnost drugačijeg užitka u vožnji.

Postoji li mogućnost da jednoga dana i Subotica dobije neku stazu za utrke?

Ima nagovještaja kako bi se i to moglo dogoditi u nekoj bližoj budućnosti s obzirom da već godinama postoji želja za specijaliziranom stazom na kojoj bi brojni subotički motoristi mogli nesmetano vježbati i uživati u vožnji. Ovako se uvijek moramo voziti na nekim sporednim i obilaznim prometnicama, koje i nisu prilagođene za veće brzine.

Što bi bio Vaš savjet mladim vozačima?

Ponajprije, da uvijek nose zaštitnu kacigu, jer do većine ozbiljnih ozljeda dolazi ukoliko vozači i suvozači na glavi nemaju najvažniji zaštitni rekvizit. Potrebno je steći i određenu vozačku vještinu i rutinu prije »sjedanja« na veliki motorkotač. Također, nikada ne smiju zaboraviti kako se gas ne daje iz zgloba, nego iz glave.

g