Arhiv tekstova

Pišem za tristoti broj Hrvatske riječi. Pomalo se pitam, jesam li vam dosadio? Pokušao sam nekima to postaviti i direktno. Odgovor je bio: samo pišite. Prije otprilike dva mjeseca žurio sam jednom ulicom pješačke zone Novog Sada. Susrela me jedna dama i zaustavila. »Jeste li vi gospodin Kopilović?« zapita me. »Da«, odgovorim. »Znate, ja nisam katolkinja i nisam Hrvatica, ali sam slučajno počela čitati vaše članke u Hrvatskoj riječi pa sada redovito kupujem taj časopis i čitam.« Pomalo sam se zbunio, nisam znao što bih odgovorio, ali mi je bilo drago što ipak netko čita, makar to ne očekivao. Dok mi urednica ne kaže »stop«, ja ću nastaviti, a i vi ćete, štovani čitatelji, dati signal kada je vrijeme prestati. Dakle, nastavljam pisati i za ovaj za mene jubilarni broj. 

VRIJEME PRIPRAVE: Nije slučajno da je ovaj broj uoči crkvene nove godine. Naime, crkvena nova godina započinje došašćem. To je vrijeme o kojem se isplati razmišljati i u kojem se isplati razmišljati o načinu slavljenja Božića, koji je u opasnosti da u našem vremenu postane sve prije negoli crkveni blagdan. U ovom članku pokušajmo zajedno razmišljati o tom vremenu kako ga vidi Crkva. Božićnom blagdanu prethodi vrijeme priprave, koje po latinskoj riječi adventus, dolazak (Gospodina Isusa Krista), nazivamo došašće. Njegovi prvi tragovi nalaze se u Galiji i u Španjolskoj, gdje, zbog tijesne povezanosti s Bizantom, Bogojavljenje bijaše najstariji blagdan Kristova rođenja i kroz određeno vrijeme također važan dan krštavanja, koji je, poput vazmenog bdijenja, imao također pripravu od četrde­set dana. Budući da subota, prema istočnom običaju, nije bila posni dan, priprava je obuhvaćala osam tjedana i počinjala sutradan nakon 11. studenoga. Rimski sakramentar Grgura I. poznavao je za grad Rim četiri nedjeljne i tri kvatrene mise s obilježjem došašća. Središnja im se misao ne odnosi na Kristov ponovni dolazak, već na njegov »dolazak u tijelu«. U Galiji je bilo drugačije. Pod utjecajem irskih misionara u prvom je planu bilo eshatološko iščekivanje te je došašće postalo pokorničko vrijeme, na primjer liturgijska odjeća ljubičaste boje, i drugi znakovi pokore. Neke od tih pojedinosti prodrle su tijekom 12. stoljeća i u rimsku liturgiju. Rim je ipak, sačuvao neke blagdanske oznake i dao razumjeti da u došašću ne vidi neko osobito pokorničko vrijeme. Rimsko rješenje za četiri nedjelje u došašću tek se postepeno nametnulo. Milano ima još i danas šest nedjelja u došašću. Možemo prepoznati dvojaki vid značaja došašća: to je vrijeme priprave na Božić i iščekivanje Gospodinova dolaska na svršetku vremena. Iz obadva razloga vrijeme se došašća nameće kao vrijeme predana i radosna iščekivanja. Razlikujemo, nadalje, dva razdoblja došašća: vrijeme od 17. do 24. prosinca usmjereno je na poseban način proslavi Božića, a prethodno vrijeme, međutim, više Kristovu eshatološkom povratku, s time da se i u jednom i u drugom Kristovu razdoblju isprepliću oba vida. Glede početka došašća vrijedi načelo: prva nedjelja jest ona koja »pada na dan 1. prosinca ili njemu najbliže«, tj. između 27. studenoga i 3. prosinca. Misna liturgija četiriju nedjelja određena je bitno njihovim evanđeljem: drugi se tekstovi u većoj ili manjoj mjeri odnose na tu tematiku. Daje se prednost čitanjima iz Izaije te odlomcima o Ivanu Krstitelju. I jedan i drugi pravi su »propovjednici došašća«. 

IŠČEKIVANJE BOŽIĆA: Mise zornice, koje se i sada često slave u rane jutarnje sate podsjećaju na bdijenje kao vid priprave, iščekivanja i susreta. Daju poseban čar ovom vremenu jer »mistika jutra« na poseban način daje i obilježje dana. Pučki običaji u došašću dijelom se odnose na iščekivanje Božića (adventski vijenac i adventski kalendar, traženje skloništa, nošenje Marijine slike u predbožićnoj devetnici, Barbarine grančice), a djelomično oponašaju pretkršćanske predaje u prigodi zimskog suncostaja (solisticija).

Toliko o Adventu iz liturgike. Dobro je podsjetiti se i na te povijesne a i liturgijske datosti da ne bi u tom privilegiranom crkvenom vremenu – barem mi koji to slavimo – »bili u neznanju«, kako kaže apostol Pavao. Međutim je važno postaviti pitanje što za mene, za tebe, znači ovogodišnje došašće? Pitamo se s Ivanovim suvremenicima: što mi je činiti? Došašće nije vrijeme slavljenja, pa čak ni vrijeme priprave, nego vrijeme činjenja. Temeljno pitanje je kako izići u susret Kristu koji se objavljuje kao siromah za siromahe, kao maleno dijete za sve ljude. Kako u današnje vrijeme zagušenoga materijalizma, hedonizma i sebičnosti otvoriti srce za razumijevanje tako važnoga događaja povijesti (koja je uostalom povijest i podijelila na dvije ere) i prepoznati maleno dijete koje se preko našeg ponašanja rađa i u nama za spasenje suvremenog svijeta. Očito da vanjska i »zaglušena« priprava za Božić nije pogodno tlo za rađanje velikih misli, a napose čišćenja srca za susret s Kristom u malenima. Treba nešto drugo činiti. Ući u sebe i pokušati čistiti svoju nutrinu i ukrašavati svoju osobnost ukrasima istinitih ljudskih i dobrih odnosa, istinite i ljudske suradnje, istinite i autentične kršćanske ljubavi. Stoga je advent vrijeme koje nije pokorničko, ali i te kako vrijeme »metanoje« – promjene mentaliteta. Pripraviti put Gospodinu!

g