Književno razdoblje koje nazivamo renesansom javlja se u Italiji krajem 14. stoljeća. Jedno je od najkreativnijih razdoblja u književnosti i umjetnosti uopće. U ovom je razdoblju antika smatrana vrhuncem čovjekovih stvaralačkih snaga pa su sve umjetnosti i znanosti koje su cvjetale u antici ponovno bile oživljene. Renesansni je čovjek promijenio način svoga razmišljanja i života te je u središte stavio čovjeka. Zanimanje za čovjekova unutrašnja proživljavanja, ljepota prirode i života uopće središnje su teme renesansnih književnika koji se ne služe latinskim, nego narodnim jezikom.
Pod snažnim utjecajem talijanske renesanse razvijala se, od 14. do 16. stoljeća, hrvatska renesansna književnost. Na njezin su razvoj utjecali talijanski pisci, ali i hrvatska književna i kulturna baština. Pisci se oslanjaju na svoje zavičajne govore i narodni jezik. Zastupljene su gotovo sve književne vrste. Najznačajniji liričari su: Šiško Menčetić, Džore Držić, Dinko Ranjina i Hanibal Lucić. Najpoznatiji epičari su: Marko Marulić, Brne Karnarutić, Juraj Baraković, Petar Hektorović i Petar Zoranić, a najistaknutiji dramatičari su: Hanibal Lucić, Marin Držić, Nikola Nalješković, Džore Držić, Dominko Zlatarić i Mavro Vetranović.
U vremenu renesanse postojalo je nekoliko središta hrvatske renesansne književnosti. Uz Dubrovnik i Split, Hvar je bio treće središte, a najznačajnija osoba na hvarskoj književnoj sceni zasigurno je pjesnik i dramatičar Hanibal Lucić (1485.-1553.). Rodio se u jednoj od najuglednijih hvarskih plemićkih obitelji. Bio je odličan poznavatelj antičke i talijanske književnosti. Prepjevao je Ovidijevu heroidu o Parisu i Heleni naslovivši je »Pariž Eleni« i tako hrvatskoj književnosti podario prvi prepjev jednog Ovidijeva djela. Napisao je ljubavni kanconijer »Skladnja izvrsnih pisan razlicih« koji sadrži dvadesetak pjesama. Najpoznatija mu je pjesama »Jur ni jedna na svit vila« ispjevana pučkim osmercima, a napisana po uzoru na Petrarcu. Lucićev jezik, nastao na temelji spoja hvarske čakavštine i dubrovačke štokavštine, upućuje na pjesnikovo divljenje dubrovačkoj književnoj tradiciji. Autor je i svjetovne drame »Robinja«. Drama je to o vjernoj i plemenitoj ljubavi s povijesnim osobama te narodnim i folklornim komponentama. Mladi Derenčin, ratnik i vitez, unuk hrvatskog bana Derenčina poginulog na Krbavskom polju, otkupljuje u Dubrovniku iz turskoga ropstva unuku bana Vlaska, a ona mu, ne prepoznavši ga, odaje tajnu da je zaljubljena baš u njega.
Središnja osoba dubrovačkoga književnoga kruga 16. stoljeća bio je pučanin Mavro Vetranović (1482.-1676.). Školovanje je započeo u Dubrovniku, a nastavio u Italiji. Pripadao je redu sv. Benedikta. Prijateljevao je s pjesnicima iz Dubrovnika i Hvara koje je često branio kada su ih napadali (»Pjesanca Marinu Držiću u pomoć«). Prvo razdoblje njegova stvaralaštva obuhvaća mitološke igre »Orfeo« i »Istorija od Dijane«, koja kao i fragment »Pastirski prizor« , ima temu robinje, te mladenačku liriku od koje se oprašta u »Pjesanci od pošiljce«. Drugo je razdoblje obilježeno religioznošću i refleksivnošću, a nastupa nakon kuge koja je 1526.-1527. harala Dubrovnikom. Stvara isključivo dramska djela religioznog karaktera. »Prikazan’je od poroda Jezusova« najstarije je hrvatsko dramsko djelo za koje postoji potvrda o izvođenju (izvedeno o Božiću 1537. u crkvi Male braće).
g
