Arhiv tekstova

Tradicionalni, 14. Forum hrvatskih nacionalnih manjina, održan je 24. studenoga ove godine u Hrvatskoj matici iseljenika u Zagrebu. Na ovom stručnom skupu koji je organizirala Hrvatska matica iseljenika i njezin Odjel za autohtone hrvatske manjine okupili su se predstavnici hrvatskih manjina iz Austrije, Crne Gore, Italije, Mađarske, Makedonije, Rumunjske, Slovenije i Srbije, te predstavnici ministarstava i drugih nadležnih državnih tijela Republike Hrvatske, čiji djelokrug rada obuhvaća brigu i interes za hrvatske manjine u Europi, te predstavnici Agencije za odgoj i obrazovanje. Ovogodišnji Forum otvorila je ravnateljica Hrvatske matice iseljenika Danira Bilić, a tema skupa je bila Materinski jezik – oblici kontinuirane pomoći hrvatskim manjinama u cilju njegova očuvanja. 

VAŽNOST JEZIKA U ČUVANJU IDENTITETA: Uvodno izlaganje o važnosti jezika u čuvanju vlastitog nacionalnog identiteta održao je moderator skupa dr. Petar Vuković, docent na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ustvrdivši kako svaki jezik ima svoju komunikacijsku i simboličku funkciju. »Komunikacijska funkcija je instrument svakodnevne i praktične komunikacije dok je simbolička funkcija jezika zapravo sredstvo kojim njegovi govornici signaliziraju svoj identitet, odnosno svoju povezanost s drugim ljudima koji se tim jezikom služe, ili tekstovima koji su na tom jeziku napisani. Našim manjinskim zajednicama obično je dovoljan jezik kojim se govori u državama u kojima žive, on zadovoljava većinu njihovih potreba, kako privatnih tako i profesionalnih, ali kada se odluče za njegovanje svog materinskog jezika onda je to obično dodatni napor, ali i potvrda svjesnosti čuvanja vlastitog identiteta«, rekao je dr. Vuković i zapitao se što zapravo njegujemo kada govorimo svojim materinskim jezikom. »Ono što moramo naglasiti jest činjenica da hrvatski jezik nije jedinstven, da ne postoji samo jedan nego desetak, možda i nekoliko stotina hrvatskih jezika. U to se možete uvjeriti kada dođete u Dubrovnik, Istru, Slavoniju… Svagdje se govori drukčije, ali različito govore i neobrazovani i visoko obrazovani Hrvati. Dakle, svi ti jezici pojedinačno spadaju u hrvatski jezik, a možda su najpoznatiji varijeteti našeg jezika dijalekti koji su regionalno raspoređeni i socijaliteti, koji su raspoređeni prema socijalnim skupinama kojima pripadamo. Za hrvatske manjine u okolnim državama važan je još jedan varijetet, jezik njihove regionalne pismenosti. Većina hrvatskih manjina razvila je najmanje jedan, a u nekim zemljama, kao što je Mađarska, i nekoliko njih. Međutim, onaj varijetet koji je nama najvažniji svakako je hrvatski književni jezik, jer on povezuje sve govornike hrvatskog jezika, on je zajednički svima nama, dok su ostali varijeteti tematsko i područno ograničeni. Dakle, kada govorimo o njegovanju materinjeg jezika onda govorimo o njegovanju hrvatskog standardnog jezika i jezika regionalne pismenosti. Dijalekte ne možemo njegovati jer je to spontani jezik koji se isto tako spontano razvija, dok se u hrvatski standardni jezik, koji najbolje finalizira zajedništvo svih pripadnika hrvatskog naroda, generacijama svjesno ulagalo u njegovu standardizaciju«, zaključio je uvodno izlaganje dr. Vuković.

ODNOS HRVATSKIH MANJINA I VEĆINSKE ZAJEDNICE: Na 14. Forumu hrvatskih nacionalnih manjina Srbiju, odnosno Vojvodinu, predstavljali su Branko Horvat, predsjednik Hrvatskog nacionalnog vijeća i  Stanislava Stantić-Prćić, članica Izvršnog odbora Hrvatskog nacionalnog vijeća zadužena za obrazovanje. Branko Horvat je govorio o čuvanju dva segmenta hrvatskog jezika, onog u obitelji, u koji spada i odgoj djece na materinjem jeziku, i uporabu hrvatskog jezika na razini cijele Vojvodine i Srbije, te zaključio da je stanje, bez obzira na pozitivne pomake, još uvijek nezadovoljavajuće. Stanislava Stantić-Prćić je naglasak svoje diskusije stavila na konkretne, praktične probleme s kojima se susreće hrvatska zajednica u Srbiji glede obrazovanja na hrvatskom jeziku.    

U peterosatnoj raspravi svi su se sudionici Foruma složili u konstataciji da je za čuvanje jezika i kulture, kao presudnih čimbenika nacionalnog identiteta, bitan odnos hrvatskih manjina s većinskom zajednicom, jer primjeri iz prakse pokazuju da se bolje čuva manjinski jezik i kultura u onim sredinama u kojima većinska zajednica ima pozitivan stav prema manjinama, odnosno ako je taj stav negativan mladi pripadnici tih manjinskih zajednica se uglavnom distanciraju od svog materinjeg jezika i svog naslijeđa. Isto tako zaključeno je kako je čuvanje materinskog  jezika i nacionalne kulture vrlo težak i odgovaran posao često popraćen nerazumijevanjem većinskog naroda, a nekada i otvorenim neprijateljstvom, te da se od matične države Hrvatske očekuje još veći angažman i pomoć u čuvanju nacionalnog identiteta hrvatskih manjina u Europi.

Zlatko Žužić