Arhiv tekstova

»Bilo bi pogrešno izolirati bilo koji čimbenik vanjsko-političkih odnosa, pa makar i tako važan čimbenik kao što je ministar vanjskih poslova, jer – i on je samo dio opće slike. A ta opća slika ipak nije tako loša kakvom se, iz ovih ili onih razloga, pokušava prikazati«, kaže veleposlanik Republike Hrvatske u Republici Srbiji Tonči Staničić o aktualnim odnosima Hrvatske i Srbije. 

Prema ocjeni veleposlanika Staničića, za protekle četiri i pol godine napredak u odnosima između dviju zemalja na gospodarskom planu može se ocijeniti odličnom ocjenom, dok s drugim aspektima hrvatsko-srpskih odnosa stvari ne stoje tako dobro. Unutarnji, dnevno-politički razlozi često su bili povodom pokretanja, od strane nekih političkih snaga, mnogih tema vezanih uz Hrvatsku, što nije pridonosilo iskorištavanju ogromnog potencijala koji postoji za svekoliku suradnju Hrvatske i Srbije, smatra Staničić.

Protekle godine, zahtjevne i izazovne za Srbiju i strane diplomatske predstavnike u Srbiji, bile su zahtjevne i izazovne i za Hrvate u Srbiji. Unutarnjim zakonodavstvom i bilateralnim sporazumima uvedeni su brojni mehanizmi kojima se može unaprijediti položaj manjinske zajednice. U kojoj je mjeri hrvatska zajednica bila angažirana i uspješna u ostvarivanju svojih osnovnih prava i kakvu pomoć može očekivati od Republike Hrvatske, razgovarali smo s veleposlanikom Staničićem.

 

HR: Nakon više od četiri godine, s dužnosti veleposlanika Republike Hrvatske u Republici Srbiji odlazite na dužnost veleposlanika u Bosni i Hercegovini. S kakvim dojmovima odlazite iz Srbije?  

Ovih dana napunile su se točno četiri i pol godine od dana kada sam predao vjerodajnice predsjedniku Srbije i Crne Gore Svetozaru Maroviću. To su bile godine izazovne i zahtjevne za Srbiju, ali i za strane diplomatske predstavnike u Srbiji. S obzirom na specifičnost i osjetljivost hrvatsko-srpskih odnosa, velike promjene u Srbiji odražavale su se i na naše bilateralne odnose, te činile posebnima i zadaće hrvatske diplomacije u ovoj državi.

Odlazim profesionalno ispunjen i zadovoljan, jer sam bio na čelu tima koji je odlično radio svoj posao. Hrvatska je diplomacija u Srbiji po prirodi stvari jedna od najvažnijih u ovoj zemlji, a to smo načinom na koji smo radili i pokazali.

Odlazim, ipak, i pomalo tužan, jer sam na početku mandata bio siguran da će se na planu bilateralnih odnosa napraviti više. Velike i česte političke i društvene perturbacije u Srbiji rezultirale su, međutim, i zastojem u razvoju bilateralnih odnosa.

HR: Kako ocjenjujete napredak odnosa Hrvatske i Srbije u ove četiri godine?

Gospodarski odnosi, uključujući robnu razmjenu, zavrjeđuju ocjenu – odličan. Posljednjih 4-5 godina robna razmjena je rasla više od 30 posto godišnje, te je statistika na kraju prošle godine pokazala da smo premašili milijardu dolara vrijednosti ukupne razmjene. Kod toga je stalan trend uravnoteženja razmjene tj. odnos od 1:5, kakav je bio prije pet godina, stalno se smanjuje, te je sada manji od 1:2 u hrvatsku korist, s daljnjom tendencijom uravnoteženja. To je dobro, jer omogućava više forme gospodarske suradnje.

Što se drugih aspekata hrvatsko-srpskih odnosa tiče, stvari ne stoje tako dobro. U Srbiji se, nažalost, od strane nekih političkih snaga, mnoge teme vezane uz Hrvatsku pokreću na unutarnje-političkoj razini, iz unutarnje-političkih razloga. Time se u velikoj mjeri vezuju ruke i Hrvatskoj i Srbiji; otežava se, iz dnevno-političkih razloga, i jednoj i drugoj državi razvijati dobrosusjedske, partnerske odnose, surađivati na zajedničkom putu euro-integracija. Držim da je velika šteta ne iskoristiti ogroman potencijal koji postoji za svekoliku suradnju Hrvatske i Srbije.

HR: Tumačite li i pos-ljednje izjave ministra vanjskih poslova Republike Srbije istim razlozima – unutarnje-političkim i hoće li takve izjave i prijetnje protutužbom dovesti do značajnijeg i dugoročnijeg zahlađenja u bilateralnim odnosima?

Bilo bi pogrešno izolirati bilo koji čimbenik vanjsko-političkih odnosa, pa makar i tako važan čimbenik kao što je ministar vanjskih poslova, jer – i on je samo dio opće slike. A ta opća slika ipak nije tako loša kakvom se, iz ovih ili onih razloga, pokušava prikazati. Dobar pokazatelj za to su i, mahom, pozitivne reakcije na inicijativu Milorada Pupovca za osnivanje »vijeća za uspostavu povjerenja«. Bez obzira na to hoće li se i, ako da, kako će se realizirati – brojni konstruktivni komentari govore, a to sam i sam izjavio, kako je vraćanje na put partnerstva i dobrosusjedstva nužno i kako valja smoći snage i nadići unutarnje-političke okvire.

HR: Tijekom Vašeg mandata isticali ste kako niste skloni stalnom osvrtanju unatrag u bližu povijest. Međutim, različiti pogledi na povijest i različito definiranje rata ostaju kroničnim izvorom nerazumijevanja i povremenih pogoršanja odnosa. Mogu li se bilateralni odnosi uspješno dalje razvijati uz strategiju stavljanja u stranu ovih teških tema?

Različiti pogledi na povijest nisu kronični izvor nerazumijevanja i pogoršanja odnosa. Oni su dokaz nesposobnosti suočavanja sa sadašnjošću i budućnošću, alibi za bijeg od stvarnosti. Bilateralni odnosi se ne samo da mogu nego moraju razvijati samo ako se gleda naprijed. To najbolje pokazuje nebrojeno puta opetovano podsjećanje na odnose Njemačke i Francuske, čiji su problemi i konflikti bili, sukladno veličini i značaju tih zemalja, mnogo dublji, geostrategijski značajni i mnogo dugotrajniji nego problemi u odnosima Hrvata i Srba.

Uostalom postoji jedna vrlo jednostavna formula koja se narodskim rječnikom zove – pomesti ispred svojih vrata ili srediti svoje dvorište. Primijeniti tu formulu nije lako. Treba imati političku snagu, povezanu s osjećajem povijesne odgovornosti. Hrvatska je Vlada taj posao, u velikoj mjeri, obavila.

HR: Što Vas očekuje na novoj dužnosti u Sarajevu, s obzirom na složenost političkih odnosa u Bosni i Hercegovini?

Vaše pitanje sadržava odgovor – očekuje me složen posao. Na razini principa i političkih načela stvar je jednostavna. Valja nam se zalagati za jedinstvenu i stabilnu Bosnu i Hercegovinu, radi interesa Hrvatske, radi stabilnosti u regiji i osiguranja njezine europske budućnosti. Valja, jednako tako, zaštititi prava hrvatskog naroda, kao konstitutivnog naroda u BiH, njegovo jedinstvo, stabilnost institucija i ravnopravnost s ostalim narodima. Problem nastaje kada pogledamo što žele drugi, jer u mnogo čemu postoje različiti ciljevi ili metode, ili i jedno i drugo.

HR: Hrvatska očekuje stupanje u punopravno članstvo u NATO na idućem summitu u travnju 2009. godine. Što će to značiti za Hrvatsku i odnose u regiji?

Hrvatska ulazi u NATO, jer je to jedan od naših strategijskih vanjsko-političkih ciljeva, kojega gledamo zajedno, kao nedjeljiv proces, s procesom euro-integracija. Stoga i mi i mnogi drugi govorimo o jedinstvenom procesu euroatlantskih integracija, koji uistinu to jest – jedinstveni proces, koji ima svoj političko-gospodarski, s jedne, i sigurnosni aspekt, s druge strane.

Za Hrvatsku će puna integracija značiti mnogo. Običavamo kazati – Hrvatska se vraća kući!  Već ova faza, kada smo s jednom nogom u Europi, a gotovo s dvije u NATO-u, donijela je nacionalni konsenzus oko najvažnijih pitanja države i društva, oko ključnih reformi, koje ne provodimo radi Europe nego radi sebe samih. A sve to, između ostalog, znači – bolji život. To se ne odnosi, naravno, samo na Hrvatsku, nego se odnosilo i odnosit će se na sve nove članice EU i NATO-a. To je odgovor i na pitanje što integracije donose regiji. Odgovor je – isto ono što su donijele drugim državama i drugim regijama – mir, sigurnost, napredak, bolji život.

HR: Od Sporazuma o zaštiti manjina potpisanog 2004. godine između Republike Hrvatske i Srbije i Crne Gore očekivalo se da će se riješiti važna manjinska pitanja. Za provedbu Sporazuma je zadužen Mješoviti odbor koji treba razmatrati provedbu, podnositi preporuke vladama u svezi s njegovim ostvarivanjem. Međutim, ovaj Mješoviti odbor se ne sastaje svake godine kako je to predviđeno Sporazumom. Što su razlozi tome i šteti li to provedbi Sporazuma?

Jasno je kako nije dobro što se Mješoviti odbor dugo vremena nije sastao, a jasno je i da to šteti provedbi Sporazuma. Jasno je, na žalost, još nešto. Može se uočiti da se činjenica što se Odbor ne sastaje ponekad koristi i s hrvatske i sa srbijanske strane, uključivo i od strane hrvatske zajednice u Srbiji i obratno, od srpske strane u Hrvatskoj, kao argument kojim se opravdava nerad. Moja je poruka – postoje i u unutarnjem zakonodavstvu, kao i u postojećoj mreži bilateralnih sporazuma, brojni mehanizmi, kojima se može unaprijediti položaj manjinske zajednice. Ako se zna i ako se hoće.

Što se Sporazuma tiče, on je, iako općeg karaktera, u suštini dobar temelj za rješavanje manjinskih pitanja. Konkretna manjinska pitanja na objema stranama trebaju se rješavati dinamikom kako se i pojavljuju. Neophodno je da se članovi Mješovitog odbora što prije sastanu, budući da je to posljednji put učinjeno 22. veljače 2006. godine (za sazivanje je sada na redu srpska strana). Prvi korak koji treba učiniti je taj da HNV imenuje nova dva člana za Odbor. Potom treba detaljno i argumentirano pripremiti teme (pitanja) za sastanak s prijedlogom konkretnih rješenja.

Činjenica da hrvatska strana osjeća veću potrebu za sastajanjem Odbora, znači da srpska manjina u Hrvatskoj ima manje problema, odnosno više mogućnosti za rješavanje postojećih problema s mjerodavnim tijelima u državi (Republika Hrvatska ima mehanizme za rješavanje manjinskih problema), dok je u Srbiji situacija drugačija. (Najbolji primjer je usporedba rješavanja pitanja obrazovanja u Republici Hrvatskoj i Republici Srbiji).

HR: Hrvati u Srbiji su očekivali učinkovitiju zaštitu svojih prava temeljem Sporazuma, no mnoga su pitanja i dalje otvorena, kao npr. pitanje informiranja na pokrajinskom javnom servisu, Radioteleviziji Vojvodine, pitanja vezana uz obrazovanje, kao i pitanje zastupljenosti nacionalnih manjina u predstavničkim tijelima na svim razinama. Kako ubrzati ostvarivanje svih prava zajamčenih Sporazumom? 

Dolazimo do pitanja aktivnosti same hrvatske zajednice. Smatram da se treba više angažirati već kod donošenja propisa u Republici Srbiji, a potom i kod provedbe istih (npr. nemamo informaciju da je hrvatska zajednica imala primjedbe ili prijedloge kod donošenja Statuta AP Vojvodine, kao i kod donošenja drugih propisa). Da bi došlo do kvalitetnije provedbe Sporazuma potrebno je sudjelovati u donošenju zakonskih i podzakonskih akata. Tu veliku ulogu trebaju imati predstavnici hrvatske zajednice koji participiraju u pokrajinskoj i republičkoj vlasti (zastupnici, predstavnici u izvršnoj vlasti). 

Informiranje – RTV Vojvodina je nedavno, nakon održanog sastanka s predstavnicima Veleposlanstva, Generalnog konzulata i HNV-a povećala broj sati emitiranja emisije na hrvatskom jeziku, a potom ih ukinula. Nemamo informaciju da je hrvatska zajednica na ovakvu odluku podnijela pisanu žalbu ili stavila bilo kakvu primjedbu. Što se tiče radija na RTV Vojvodini – nikada nije niti postavljen zahtjev za emitiranje emisija na hrvatskom jeziku.

Ovo su svakako teme za Mješoviti odbor, ali prethodno zajednica treba učiniti svoj dio posla.

Što se obrazovanja tiče, držim između ostalog vrlo važnim da zajednica, zajedno s nadležnim institucijama Republike Hrvatske, razradi plan stipendiranja studenata u Hrvatskoj, s ciljem boljeg korištenja kadrovskih resursa za potrebe djelovanja hrvatske zajednice u Srbiji. Trebalo bi možda razmisliti o ciljanom stipendiranju u Srbiji, kako bi se što prije stvorila osnova za sustavno obrazovanje, informiranje i kulturno djelovanje hrvatske zajednice. Osnovni preduvjet za sustavno obrazovanje i informiranje je angažman same zajednice na pripremi »terena« (rad s roditeljima, informiranje učenika, komunikacija s institucijama, organiziranje informativnih skupova i stručnih radionica). 

HR: Poznato je da Ustav Republiku Hrvatsku obvezuje na osobitu skrb i zaštitu hrvatskih manjina u drugim državama. Što konkretno ova ustavna obveza znači i što pripadnici hrvatske manjine, na primjer u Srbiji, mogu očekivati od svoje matične države?

Da, poznato je što propisuje Ustav Republike Hrvatske. Ali, je li poznato što propisuje Ustav Republike Srbije? Znaju li pripadnici hrvatske manjinske zajednice  što mogu očekivati i što imaju pravo tražiti od svoje domicilne države?

Nema nikakve potrebe na ovom mjestu govoriti o odredbama i provedbi Ustava Republike Hrvatske. Hrvatska će država preko svojih predstavnika, uključivo i diplomatska predstavništva, raditi sve što je radila i do sada – skrbiti o Hrvatima u svijetu, pomagati njihov opstanak, očuvanje nacionalnog i kulturnog identiteta, razvijati i održavati veze s matičnom domovinom. Mi, čiji je to posao, znamo jako dobro što piše u Ustavu i kako to provesti.

Ali, važno je shvatiti da je pomoć matične države nadgradnja, i to nadgradnja na bazična prava koja se ostvaruju u domicilnoj državi, temeljem propisa te domicilne države. Drugo je pretpostavka za prvo, a prvo bez drugog je uzaludan posao, bacanje novca i uzaludno trošenje energije. Upravo na ostvarivanju bazičnih prava zajednica se mora više angažirati.

HR: U kojoj mjeri su pitanja vezana uz položaj hrvatske nacionalne manjine u Srbiji važna za Hrvatsku i odnose između dviju država? 

Sva pitanja vezana uz položaj Hrvata u Srbiji važna su za bilateralne odnose. Oni predstavljaju značajan broj pripadnika hrvatske nacije, koji se našao izvan matične domovine. Zbog recentne prošlosti njihov je položaj još uvijek osjetljiv, a zbog skorog ulaska Hrvatske u EU oni mogu i moraju imati koristi od činjenice da je njihova matična domovina članica EU, ali isto tako mogu i trebaju biti most za ostvarivanje hrvatskih interesa u državi koja graniči s EU.

HR: Treba li se, prema Vašem mišljenju, zaštita nacionalnih manjina temeljiti na principu reciprociteta? Može li se uspoređivati položaj srpske manjine u Hrvatskoj i hrvatske manjine u Srbiji? Ako biste to usporedili, kako ocjenjujete položaj jedne i druge manjine?

U načelu da, međutim, svakako treba uzeti u obzir specifičnosti položaja manjina u Hrvatskoj i Srbiji. Problematika nije u potpunosti ista, jer se radi o različitim situacijama u zemljama u kojima se one nalaze (broj pripadnika manjine, povijesna situacija, struktura manjine...)  

Uzimajući u obzir prethodno, ne može se u potpunosti usporediti položaj srpske manjine u Hrvatskoj i hrvatske manjine u Srbiji. Republika Hrvatska je učinila puno u zaštiti srpske manjine, što je vidljivo i u sudjelovanju te manjine u vlasti. U Hrvatskoj nema političkih prepreka za ostvarivanje prava srpske nacionalne manjine. Sigurno tome pridonosi i povijesna uloga koju su imali pripadnici srpskog naroda u Hrvatskoj.

Za hrvatsku zajednicu u Srbiji je važno da koristi svoja prava koja su joj predviđena unutarnjim zakonodavstvom i međunarodnim ugovorima. Velika je razlika između položaja, što je primarno pravna kategorija, i uživanja prava, što od strane hrvatske zajednice nije u potpunosti razlučeno. Sama hrvatska manjinska zajednica treba shvatiti da je ona postala legitimni čimbenik u kreiranju politike na svim razinama u Republici Srbiji (od lokalne do republičke).

Pod uvjetom da se uvaže razlike u položaju hrvatske manjinske zajednice u Srbiji i srpske u Hrvatskoj, primjenu reciprociteta u ostvarivanju određenih, dogovorenih elemenata prava manjina smatram korisnim. Upravo primjenom principa reciprociteta Mješoviti odbor bi mogao, uvjeren sam u to, ostvariti značajne rezultate.

HR: Kako ste zadovoljni kvalitetom komunikacije i odnosa s hrvatskim nacionalno-manjinskim institucijama kada je riječ o ostvarivanju i zaštiti temeljnih manjinskih prava Hrvata u Srbiji u protekle četiri godine?

Veleposlanstvo i Generalni konzulat Republike Hrvatske imali su, pa i ja sam, kontinuiranu komunikaciju i kontakte s hrvatskim manjinskim institucijama i hrvatskim udrugama koje su najvećim dijelom u AP Vojvodini. No, bilo je i kontakata i s Hrvatima na Kosovu i u Crnoj Gori koji su većim dijelom mog mandata bili u sastavu jedne države. 

Ocjenjujem komunikaciju između hrvatskih diplomatskih i konzularnih predstavništava i institucija hrvatske zajednice zadovoljavajućom, međutim, držim da bi komunikacija između institucija i udruga, a posebice istaknutih pojedinaca u zajednici trebala biti bolja i konstruktivnija. Previše se snage trošilo u međusobnim razmiricama i optužbama što je trebalo usmjeriti na ostvarivanje zajedničkih interesa i ciljeva. 

Ipak, treba pohvaliti napore pojedinaca i institucija koji su usprkos objektivnih poteškoća, a ponekad i neugodnosti, našli snage ustrajati na ostvarivanju ciljeva i interesa hrvatske zajednice i njezinih pripadnika. Također, imam dojam da se dosta energije troši u paralelnim kanalima komunikacije na relaciji: hrvatske institucije i organizacije u Republici Srbiji – institucije u Republici Hrvatskoj – diplomatsko-konzularna predstavništva Republike Hrvatske u Republici Srbiji. Postoje određena pravila komuniciranja kojih bi se svi trebali pridržavati, jer se na koncu sve treba odraditi lege artis, a suvišno utrošena energija teško se nadoknađuje. 

Svjestan sam da bi Hrvatska možda trebala više materijalno pomoći aktivnostima hrvatskih institucija i udruga, međutim, ta pomoć može uslijediti samo na temelju dobro osmišljene strategije, konkretnih i utemeljenih projekata i stručnog angažmana od strane hrvatske zajednice. Posebno ističem da i domicilna država – Srbija – osigurava resurse za djelatnosti manjina, koje također treba na odgovarajući način koristiti.       

HR: Sve je više gostovanja umjetnika i suradnje na planu kulture. Kakva je, prema Vašem mišljenju, uloga kulturne razmjene u razvijanju dobrosusjedskih odnosa?  

Kulturna je razmjena neprocjenjivo važna za razvoj ukupnih odnosa Hrvatske i Srbije, posebice u vrijeme, kao što je ovo, kada je očigledna stagnacija političkih odnosa. Brojna događanja u području kulture, gostovanja u Hrvatskoj i Srbiji raduju, jer su važna sama po sebi, ali i zato jer pokazuju da je politička stagnacija neprirodna i instrumentalizirana.

HR: I danas se u Skupštini Srbije mogu čuti prigovori o tome kako je mnogo hrvatskog kapitala u Srbiji dok je srpskih investicija u Hrvatskoj mnogo manje. Ima li prepreka za srpski kapital u Hrvatskoj? 

Priče, koje se povremeno mogu čuti, i koje se povremeno potiču iz određenih političkih krugova o tome kako srbijanski poslovni ljudi nailaze na zapreke za ulaganje i poslovanje u Hrvatskoj, jednostavno – nisu točne. Svaki onaj tko je doista namjeravao ozbiljno poslovati u Hrvatskoj, a ima kapaciteta za to, uspio je. Naime, hrvatsko je tržište znatno razvijenije od srpskoga i gotovo u potpunosti primjenjuje stroga pravila EU. Mnoge srbijanske tvrtke jednostavno nisu konkurentne. Zato bi bilo bolje i gospodarstvenicima i političarima da ne načinju to pitanje. Priča o navodnom hrvatskom protekcionizmu je, u stvari, vrlo proziran alibi za vlastitu nesposobnost ili za neuspješne pokušaje da se u Hrvatskoj uspije primjenom »oprobanih balkanskih metoda«.

g