Arhiv tekstova

Dok su 18. studenoga građani Vukovara i cijele Hrvatske u »Koloni sjećanja« tiho i dostojanstveno obilježavali obljetnicu stradanja toga grada heroja, iz Haaga je stigla vijest da je Međunarodni sud pravde, najviši UN-ov sud nadležan za sporove među državama, prihvatio hrvatsku tužbu protiv Srbije za kršenje Konvencije o sprečavanju genocida u Hrvatskoj od 1991. do 1995. godine. S deset glasova za, a sedam protiv, Sud je odbacio tvrdnje Srbije da u vrijeme podizanja tužbe 1999. godine SRJ nije bila članica UN-a, te stoga i ne može odgovarati za kršenje UN-ove Konvencije o genocidu, odnosno da Srbija ne može biti odgovorna za zločine prije 27. travnja 1992. godine, jer je tek tada proglašena Savezna Republika Jugoslavija, a do tada je postojala SFRJ. Hrvatska, koja je uspjela dokazati da je Miloševićev režim imao još od 1991. sva državna obilježja i kontrolu nad JNA, odmah je pozdravila ovu odluku Suda, a čelni ljudi države su iz grada koji je postao simbolom hrvatskog otpora odmah dali i kratke izjave. »Vrijeme je da se Srbija suoči s prošlošću«, poručio je premijer Ivo Sanader ustvrdivši, kako je upravo u Vukovaru važno ponoviti činjenicu da se rat nije vodio na tlu Srbije, niti je razoren, primjerice, Novi Sad, nego Vukovar i brojni hrvatski gradovi te da hrvatski vojnici nisu ratovali u Srbiji, nego je bilo obrnuto. »Naravno da odgovornost za genocid ne snosi aktualna srpska vlada nego tadašnji Miloševićev režim«, zaključio je premijer Sanader. Predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić dodao je kako ima simbolike, ali i određene pravde, u tome što je odluka Međunarodnog suda pravde objavljena na »Dan sjećanja na žrtvu Vukovara«, grada koji ima neprocjenjivu povijesnu ulogu u stvaranju slobodne Hrvatske. 

SIMBOLIKA: I doista, postoji određena simbolika što je ta odluka Međunarodnog suda pravde objavljena baš u trenutku kad se cijela Hrvatska došla pokloniti i odati počast poginulim braniteljima Vukovara, jer je vojno značenje bitke za Vukovar upravo neprocjenjivo. JNA je izgubila skoro tri mjeseca 1991. godine pokušavajući osvojiti taj srijemski grad te doživjela velike ljudske i materijalne gubitke, koji su usporili i u konačnici onemogućili njezin prodor prema drugim dijelovima Hrvatske, a ona se, bez obzira na postignut cilj, kao političko–vojna formacija simbolički raspala baš u Vukovaru. U povijesti će ostati zabilježeno da je bitka za Vukovar bila najveća kopnena bitka koja se vodila na ovim prostorima nakon završetka Drugog svjetskog rata, da je to bio »hrvatski Staljingrad«, stjecište tragičnih žrtava iz kojih je, doslovno, izrasla najvažnija ratna i politička pobjeda, a Vukovar postao simbolom hrvatske pobjede u Domovinskom ratu.

REAKCIJE IZ BEOGRADA: Za razliku od hrvatskog odobravanja ove odluke Suda u prvim reakcijama iz Beograda vladalo je veliko nezadovoljstvo, da bi nekoliko dana kasnije Srbija odgovorila protutužbom. »Politička odluka državnog vrha, kao odgovor na hrvatsku tužbu i uopće hrvatsko neprihvaćanje ruke pomirenja, koja je u više navrata pružana, tužba je Srbije protiv Hrvatske zbog zločina počinjenih tijekom devedesetih godina«, izjavio je ministar vanjskih poslova Srbije Vuk Jeremić.  

Međutim, kada se ohlade glave i splasnu nabujale emocije te na stolu ostanu samo gole činjenice ostaje dojam da je sve to u suštini prikrivena politička igra namijenjena unutarnjim potrebama dvaju država, »jačanje mišića« i skupljanje političkih bodova svoga glasačkog tijela. 

Zašto? U prvom redu zbog činjenice da je strateški interes i Hrvatske i Srbije zasnovan na međusobnim dobrosusjedskim odnosima i zajedničkom putu prema željenim euroatlantskim integracijama, te da ova kriza na relaciji Zagreb – Beograd zapravo ne odgovara nikome, a najmanje nacionalnim manjinama, koje uvijek na svojim leđima osjete svako zahlađivanje odnosa između svojih matičnih država. Drugo, osim određene satisfakcije, Hrvatskoj ova odluka Međunarodnog suda pravde ne daje razlog za zadovoljstvo i osjećaj velike pobjede u ispunjenju pravde, jer je njome preskočena tek prva pravna prepreka i samo dobivena prilika za ulazak u pravnu bitku. Dakle, debata o meritumu je tek na početku, a Hrvatsku sada očekuje dugotrajan i skup postupak s, objektivno, vrlo malim šansama za uspjeh. 

PRIMJER SREBRENICE: Naime, pravni su stručnjaci suglasni u ocjeni da će Hrvatska u ovoj tužbi za genocid, osim moguće deklarativne osude, teško uspjeti, a Srbija još manje. Najbolji dokaz za to je slučaj Bosne i Hercegovine koja je na presudu čekala punih 14 godina, od 1993. do prošle godine, i na kraju ostala šokirana sudskim pravorijekom kako je samo u Srebrenici počinjen genocid, i nigdje drugdje u toj državi, ali da pri tom Sud nije uspio pronaći poveznicu Srbije s tim zločinom. Tako je Beograd oslobođen odgovornosti za aktivno sudjelovanje u srebreničkom pokolju, a Srbija se posredno našla involviranom tek zbog činjenice da genocid nije spriječila niti je njegove počinitelje kaznila. Što se, pak, hrvatske tužbe tiče svakom je dobronamjernom jasno da je ratnih zločina bilo s obje strane, da su se nedjela zbivala i na štetu hrvatskih građana srpske narodnosti, ali je isto tako i kristalno jasno tko je tih ratnih godina bio agresor, a tko napadnut. 

S obzirom na tu činjenicu Hrvatska će povezanost Beograda sa zločinima u Vukovaru i ostalim hrvatskim gradovima vjerojatno razmjerno lako dokazati, ali će zato postojanje genocida, zbog već spomenutih visokih standarda, biti teže dokazati nego u Srebrenici. 

Zlatko Žužić