Arhiv tekstova

Donošenje zakona koji će regulirati način izbora, a osobito ovlasti manjinskih nacionalnih vijeća, čini se ulazi u završnicu. Javna je rasprava o predloženom tekstu zakona pri kraju, ali do njegovog usvajanja u Narodnoj skupštini Srbije, a posebno do izbora novih saziva nacionalnih vijeća, prema riječima ministra za ljudska i manjinska prava Svetozara Čiplića, proći će još neko vrijeme. 

Razgovor s ministrom Čiplićem vođen je u njegovom kabinetu u Beogradu, desetak dana prije formalnog završetka javne rasprave o novom zakonu.

 

HR: Javna rasprava o Nacrtu zakona o nacionalnim vijećima nacionalnih manjina upravo se završava. Kojim je sve subjektima taj dokument bio ponuđen na razmatranje?

Nacrt zakona je na svojevrsnoj javnoj raspravi, koja podrazumijeva da se pretresanje ove radne verzije zakona obavlja među nacionalnim vijećima. Dakle, sva formirana nacionalna vijeća dobila su tekst radne verzije, s tim što ga je, naravno, svatko tko se osjetio tangiranim, mogao pročitati i u ime svoje institucije ili organizacije dati mišljenje. Na taj ćemo način, osim stavova nacionalnih vijeća, svakako biti u prilici razmotriti i primjedbe onih subjekata koji nisu nacionalna vijeća, ali predstavljaju legitimirane interesne grupacije u okviru pojedinih nacionalnih zajednica. 

Nakon završetka javne rasprave, ekspertsko će se povjerenstvo, koje je pisalo ovu radnu verziju zakona, sastati s predstavnicima nacionalnih vijeća, kako bismo razmotrili sve primjedbe i pokušali doći do konačne, završne radne verzije zakona, a koja bi nakon pravne redakture mogla biti upućena mjerodavnim državnim tijelima na proceduru. To je procedura za koju vjerujem da će biti završena do polovice prosinca i nakon toga slijedi postupak pred parlamentom. Pritom treba imati u vidu da se pred ovim sazivom parlamenta nalazi 50 zakona koji Republiku Srbiju uvjetuju da bude kandidat za članicu EU, a čekaju i obveze i iz prethodnog saziva Vlade i to su objektivne okolnosti. Također, objektivna je okolnost i to da je vladajuća koalicija svjesna kako se na donošenje ovog zakona čeka praktički već više od šest godina i da su u najvećem broju slučajeva nacionalna vijeća, ne svojom krivicom, nego propustima Republike Srbije, izvan svog mandata i da je hitnost usvajanja ovog zakona evidenta. U tom smislu treba još imati u vidu i da je nakon stupanja na snagu toga zakona neophodno pripremiti logistiku, napraviti preduvjete za održavanje izbora za nacionalna vijeća, te i zbog toga ovaj zakon mora biti usvojen po hitnom postupku.

HR: Kad bi se to moglo dogititi?

Delikatno je na to odgovoriti. Iznio sam politički plan kada bi to moglo biti. Doista ne znam raspored zasjedanja republičkog parlamenta, ali u svakom slučaju Vlada će tražiti da se to uradi po hitnom postupku, imajući u vidu i da su krajem prosinca i početkom siječnja blagdani. Pretpostavljam da bi se ovaj zakon mogao naći na sjednici parlamenta u veljači iduće godine, ali to je samo moja aproksimacija za koju nemam dovoljnu argumentaciju s obzirom da nemam raspored rada parlamenta.

HR: Prema tome, može li se reći da zakon sigurno neće biti usvojen do kraja godine?

Očigledno neće biti do kraja godine, jer je sama procedura pisanja nacrta zahtijevala konzultacije sa svim nacionalnim vijećima, tako da sam u radni posjet primio predstavnike svih nacionalnih vijeća, kako bismo prethodno raspravili sve ono što je sporno, ili što je bitno za svako nacionalno vijeće, da bi to ušlo u ovu radnu verziju zakona. Znači, mi smo iskoristili vrijeme da bismo raspravili ključne, najdelikatnije stvari, pa je u krajnjoj liniji i sama rasprava bila efikasnija, odnosno mislim da će suglasnost volje nacionalnih vijeća u biti u velikoj mjeri postignuta. Jer, ideja je da bude postignut konsenzus ministarstva predlagača i nacionalnih vijeća, kako bismo se tada mogli uputiti na Vladu i Narodnu skupštinu Srbije. 

HR: A, kada zakon konačno bude donesen, koliko će vremena trebati proteći do održavanja izbora za nacionalna vijeća?

S obzirom da je po radnoj verziji zakona predviđeno formiranje posebnog biračkog popisa, bit će zadan rok od otprilike 120 dana u kome sve radnje moraju biti obavljene, znači formiranje inicijalnog biračkog popisa, pa kvalificiranje za neposredne izbore, odnosno ovjeravanje potpisa za elektorske izbore. Jer, dok god ne budu bili formirani inicijalni posebni birački popisi, do tada nećemo znati koje nacionalno vijeće ide na neposredne izbore, a koje ide na elektorske. Nakon toga će moći doći do realizacije.

HR: Znači, ništa prije jeseni iduće godine?

Ako zakon bude donesen u veljači, očekujem da bi izbori mogli biti organizirani u svibnju iduće godine. Moguće je da se i tih 120 dana skrati na 90 dana, ali treba biti realan u čitavoj procjeni, treba vidjeti koja je to vrsta pravno-tehničke logistike da bi stvar bila valjano pripremljena. U krajnjoj liniji posljednju riječ o tome dat će sama nacionalna vijeća.

HR: Kako će država praviti inicijalne posebne biračke popise? Čime će se voditi?

Inicijalni birački popisi su pretpostavka, to je zapravo prvi oblik, prva forma posebnih biračkih popisa. Posebni birački popisi pravit će se za svaku nacionalnu zajednicu. Pri tome treba imati u vidu da je pravo svakog građanina Srbije da se izjasni o svojoj nacionalnoj pripadnosti, pa na taj način i da se upiše ili ne upiše u poseban birački popis. Nacionalna zajednica, niti njeno nacionalno vijeće, neće trpjeti nikakve posljedice ukoliko ne bude dovoljan broj građana te nacionalne zajednice upisan u poseban birački popis. Jedina posljedica je da će se u tom slučaju ići na elektorske izbore. 

Inicijalni birački popis će se formirati preko nekoliko državnih evidencija koje postoje, a koje nam nažalost ne mogu poslužiti u punom opsegu. Otprilike je to ukrižavanje podataka iz posljednjeg popisa stanovništva 2002. godine, gdje treba napomenuti da nije postojala obveza građana izjasniti se o svojoj nacionalnoj pripadnosti, to je bilo faklutativno. Ali, i u slučajevima kada su se građani izjasnili o tome i konstatirali svoju nacionalnu pripadnost, u Statističkom se zavodu ne vodi zajednička evidencija imena i prezimena građanina i njegove nacionalne pripadnosti. Ta dva podatka su odvojena i više se ne mogu ukrižati. Znači, mi samo raspolažemo određenim brojem, konstatacijom da imamo toliko i toliko pripadnika određene nacionalne zajednice. Pri tome to su podaci o svim, i punoljetnim i maloljetnim pripadnicima, a prema određenoj statističkoj operaciji otprilike 20 posto od tog broja se oduzima, to su građani bez biračkog prava. To se smatra etalonom, gdje imamo 100 posto pripadnika jedne nacionalne zajednice koji imaju biračko pravo. Od tog broja treba se na birački popis upisati 50 posto plus 1, da bi se išlo na neposredne izbore. 

Mi smo u ministarstvu imali vrlo delikatnu poziciju, izaći u susret onim nacionalnim zajednicama koje su inzistirale na ovom demokratskom, najdemokrastkijem načinu izbora, a to su neposredni izbori, i formiranju posebnih biračkih popisa, kao i onim nacionalnim zajednicama koje su izrazile određenu bojazan i distancu prema pravljenju posebnih biračkih popisa. Uvažavajući oba zahtjeva, u ovoj radnoj verziji zakona ponuđena je mogućnost da se ide na neposredne izbore, a i na elektorske izbore, pri čemu je način izbora objektiviziran i nije prepušten nacionalnim vijećima. U onim nacionalnim zajednicama u kojima se ne upiše 50 posto plus 1 pripadnik, to je objektivni izraz volje te nacionalne zajednice i ta će zajednica ići na elektorske izbore. To je najuprošteniji način formiranja biračkog popisa, pri čemu će naravno država, tj. Ministarstvo za ljudska i manjinska prava, u ime države Srbije podržati akciju. Imamo određena tijela i imamo načelno normiranu proceduru za formiranje posebnih biračkih popisa. Bit će donesen pravilnik o formiranju i vođenju posebnog biračkog popisa, tako da neće biti prepušteno samo nacionalnim vijećima bavljenje tim administrativnim poslovima, nego će država pružiti svoju logistiku i pomoć kroz administraciju i kroz lokalne samouprave gdje se zna da postoje pripadnici određenih nacionalnih zajednica.

HR: A, kako će se tehnički provoditi prijavljivanje građana na poseban birački popis? Hoće li građanin dobiti na kućnu adresu obavijest da je njegovo ime na inicijalnom popisu i hoće li on to morati potvrditi? 

Tu smo još u dvojbi i to je stvar rasprave koja je u tijeku. Jer, mi nemamo popis u kome građanin ima nacionalnost. Čak ni opći birački popis nema rubriku nacionalnost. Mi nemamo popis za koji možemo tvrditi da je relevantan i zato će vjerojatno biti ukrižavanja. Bit će upućen i javni poziv, to će biti i medijski propraćeno, bit će državna kampanja za upis, za izražavanje volje, i ovisno o tome koju evidenciju možemo koristiti, koja je relevantna, kada budemo znali kako je riječ o čovjeku tog i tog imena, tog i tog matičnog broja, ako budemo imali takav popis, mi ćemo reći – vi ste na tom popisu, želite li ostati na njemu, a izraz volje građanina bit će: da, želim ostati; ili: ne, ne želim ostati. 

HR: A, što ako se građanin ne odazove na taj poziv i ne izrazi volju, kako će se to tumačiti?

To ćemo saznati 28. 29. i 30. studenog. Ali, poanta u formiranju inicijalnog biračkog popisa je da nema tzv. konkludentne radnje, znači građanin će se morati izjasniti: da, ja želim biti na biračkom popisu, ili, ja ne želim biti na biračkom popisu. Ovo je jako bitno, jer se na ovaj način štiti individualno pravo da se opredijeli nacionalna pripadnost. Upravo je način formiranja posebnog biračkog popisa delikatno pitanje, koje će morati biti s posebnom pažnjom pretreseno na vijećanju s nacionalnim vijećima. Bit će relevantno ono što nacionalna vijeća kroz svoj konsenzus predlože da bude u zakonu.

HR: Što inače mislite o elektorskim izborima?

Elektorski izbori su po pravilu manje demokratični. Kod elektorskih izbora, pogotovo po pravilniku iz 2002. godine po kome su nacionalna vijeća birana, bilo je mnogo popusta u smislu procedure koja jamči legalnost tih izbora. Ali, ne treba zaboraviti da u ovoj fazi mnoga nacionalna vijeća, mnoge nacionalne zajednice imaju zazor, određen negativan odnos prema formiranju posebnih biračkih popisa koji su preduvjet za neposredne izbore. U ovom trenutku ja se mogu samo pravno-tehnički izjašnjavati o elektorskim izborima s obzirom da će oni biti ravnopravno zakonsko rješenje i nemam pravo opredjeljivati se o tome koji način izbora donosi veću ili manju političku legitimaciju. Ono što je nama bitno, jest to da elektorski izbori imaju u zakonu valjane elemente političke legitimacije za ljude koji će biti članovi nacionalnih vijeća. To je ovaj prijedlog zakona strogo proveo i u tom smislu za Republiku Srbiju neće biti dileme da su nacionalna vijeća, izabrana na jedan ili drugi način, potpuno legalna i legitimna. 

HR: Je li političko predstavljanje nacionalnih manjina u državnom, pokrajinskom ili lokalnim parlamentima u kompetenciji Ministarstva za ljudska i manjinska prava, ili je to političko pitanje kojim se ovo ministarstvo ne bavi?

Posebno političko predstavljanje manjina jest jedno od manjinskih prava i svakako se ovo ministarstvo treba baviti i tim pitanjem. Međutim, tu treba biti krajnje oprezan u smislu sustava za koji će se država opredijeliti da bi potaknula pravo političkog predstavljanja manjina. Imate jedan model, kao na primjer u Hrvatskoj, gdje se manjinama odredi određeni broj zastupnika u parlamentu, a onda se manjinama kroz njihova nacionalna vijeća prepusti razmjerna raspodjela tih mjesta i u dogovoru s državom napravi se procedura koja će legitimirati izbor predstavnika nacionalnih manjina u parlament. S druge strane, imate mogućnost, ali to je stvar koja ne ovisi o državi, da nacionalne manjine formiraju svoje političke stranke i preko njih ulaze u parlament. To je naravno moguće samo kod velikih nacionalnih zajednica. 

U smislu političkog predstavljanja manjina, vjerujem da ćemo doći, kroz rad nacionalnih vijeća i koordinaciju s državom, do tog pitanja koji sustav zapravo treba formirati. Ne treba zaboraviti da nacionalna vijeća nisu politički predstavnici nacionalnih manjina. Za mene su nacionalna vijeća državno-pravni mehanizmi, ili ako hoćete ustavni i zakonski mehanizmi kroz koji nacionalne zajednice neposredno, kroz oblik svoje samouprave, realiziraju ona ustavna prava koja im kao pripadnicima nacionalnih manjina pripadaju. Dakle, više nećemo imati državna tijela koja pripadnicima nacionalnih manjina realiziraju ustavna prava, nego ćemo imati nacionalna vijeća koja će sudjelovati u realizaciji. Praktički, to je samostaranje i samouprava. U tom smislu mislim da je političko predstavljanje nacionalnih manjina pitanje koje će sustavno biti riješeno tek kada nacionalna vijeća zažive i kada svaka nacionalna manjina bude pitanje političkog zastupanja shvatila kao jedno od esencijalnih. Za sada mnoge nacionalne zajednice imaju ozbiljnija, egzistencijalna pitanja koja žele riješiti.

HR: Rekli ste da su nacionalna vijeća državno-pravni mehanizmi. Znači li to da su državna tijela? Ovo se pitanje nameće zbog privatizacije medija. Obrazloženje privatizacije medija je da medije treba odvojiti od utjecaja države. Ako su nacionalna vijeća država, je li odustajanje od privatizacije medija na manjinskim jezicima u koliziji s procesom koji se odvija ili je već pri kraju kod medija na većinskom jeziku?

Nacionalna vijeća su jedan međuoblik, dakle ona nisu državno tijelo, ali jesu državna forma s javnim ovlastima. Drugim riječima, ona su svojevrsna državna institucija, državna ustanova koja služi manjinskoj samoupravi dok vrši javne ovlasti koje inače pripadaju državnim tijelima. To je možda najbolji opis onoga što nacionalna vijeća jesu. Vi ste postavili jedno od bolnih pitanja kod kojih je gotovo nemoguće u ovom trenutku dati konzistentan odgovor. U prethodnim vladama imali smo posebne resore koji su uredili režim medija. Dakle, nemoguće je da dođe do privatizacije medija na manjinskim jezicima, ili da to preformuliram, da zbog privatizacije medija nacionalne zajednice ne mogu realizirati svoje ustavno pravo, a potom i zakonsko pravo na informiranje. 

Ono što je bitno, Ministarstvo za ljudska i manjinska prava i nacionalna vijeća ne mogu, nažalost, dogovorom urediti ovo područje, to radi drugo ministarstvo, ali u koordinaciji s tim ministarstvom mi ćemo uspjeti zaštititi i sredstva i mehanizme kroz koje će se pravo na informiranje nacionalnih zajednica realizirati. U tom smislu, ono što znam jest da je pri Ministarstvu kulture u tijeku izrada novog zakona o informiranju i to će tamo biti riješeno i to na način koji neće umanjiti realizaciju prava na informiranje. 

HR: Ima li istine u tome da se nacionalne manjine za svoja prava trebaju izboriti onda kada je država u procesu integriranja u EU, jer kada jedna država uđe u EU, onda se smatra da su ta pitanja riješena?

U tome jednostavno ne može biti istine, jer svaka država koja uđe u EU, zadržava osobenosti svog ustavno-pravnog poretka. Ne možemo očekivati da ulaskom u EU država Srbija ukine nacionalna vijeća, ili da prestane pružati jamstva nacionalnim manjinama. Jednostavno, da bi do toga došlo, a to je civilizacijski iskorak unazad, morali bismo mijenjati ustavno-pravni poredak i sve ostalo. Dakle, ja znam da je to nemoguće. 

S druge strane, ne treba zaboraviti da veliki broj europskih država članica EU nema tu brojnost nacionalnih zajednica koju ima Srbija i na koju je Srbija ponosna. To je bogatstvo i to je ljudski i politički resurs ove zemlje. Osim toga, imajući u vidu povijest iz 90-ih godina prošlog stoljeća, Srbija je ipak učinila velike pomake i često doživljavamo, bez obzira na sve manjkavosti pravnog sustava, afirmativne ocjene glede standarda koje smo postigli u domeni jamstava i mehanizama. Srbija će ovim zakonom o nacionalnim vijećima vjerojatno još unaprijediti pozicije nacionalnih manjina. Nemoguće je da se Srbija ulaskom u EU prestane baviti svojim nacionalnim zajednicama. Ona će i dalje imati istu poziciju autonomne političke zajednice kakvu ima i sada sa svim mehanizmima, jamstvima i praksom. 

g