Arhiv tekstova

Škrinje drvene metalom optočene, velike i male, u mračne kute sklonjene, uvijek nešto kriju. Vrijedno. Blago, dragocjenosti, tajne dobro čuvane. Zato su i sklonjene, od očiju sakrivene. A što nam one, nama koji ih nasljeđujemo, otkrivaju. Pradjedov lik u ulaštenom poklopcu starog džepnog sata, poklopljene skazaljke u zaustavljenom vremenu; prsten vjenčani zlatni, koji još sjajem vjeru i nadu zrači u ljubav čovjeka za čovjeka – trajnu. List uveli, koji se dodirnut u prah pretvara i onda s proljeća ponovno se rađa – mlad i zelen. Školjku gluhu s dna izgubljenog mora. Grudvu zemlje i šaku pijeska rasutog u koji kad ugaziš izaći ne možeš. 

S dobivenim škrinjama tajne zaključane otkrivamo. Nasljeđujemo. Tajne trajanja koje svatko otkriti mora.

M. Kopunović