Arhiv tekstova

Osim toga što je važno na vrijeme dijagnosticirati šećernu bolest, važno je također i pravilno je i na odgovarajući način liječiti. Zbog kasne dijagnostike, nepravilne i neredovite terapije i nekih drugih čimbenika tijekom postojanja šećerne bolesti, mogu se razviti njene akutne i kronične komplikacije. 

Akutne komplikacije su one koje se najčešće javljaju kod oboljelih koji primaju inzulin, osobito djece, rjeđe odraslih. Sve akutne komplikacije praćene su trenutačno loše reguliranim vrijednostima šećera u krvi i nakon što se pojave ne moraju se više nikada javljati. Kod bolesnika koji primaju inzulin, a veoma rijetko kod onih na tabletarnom liječenju, moguća je pojava hipoglikemije, tj. iznimno sniženih vrijednosti šećera u krvi. Hipoglikemija može nastati zbog: propuštanja obroka, intenzivnog fizičkog napora, promjene vrste inzulina ili, pak, mjesta njegova davanja, bolesti bubrega, nakon porođaja, poremećaja rada žlijezda s unutrašnjim lučenjem (štitnjača, nadbubrežna žlijezda…), značajnog gubitka tjelesne težine i drugog. 

Za razliku od akutnih, kronične komplikacije nastaju »na duže staze«, interesantnije su za širu populaciju i, kad se jednom pojave, samo se u malom broju slučajeva mogu otkloniti, dok se pravilnom i pravovremenom medicinskom intervencijom kod većine može bar zaustaviti njihovo daljnje nastajanje. Poznato je kako dugotrajna neregulirana šećerna bolest djeluje na srce, izazivajući infarkt srca ili oslabljenu funkciju srca, i na mozak, dovodeći do pojave moždanih oboljenja, prije svega inzulta, tj. šlaga, ali i češće pojave demencije i Alzheimerove bolesti. Također dolazi i do oštećenja velikih krvnih žila nogu i slabljenja cirkulacije te lošije ishrane natkoljenica, potkoljenica i stopala krvlju. 

Zbog oštećenja sitnih krvnih žila dolazi do pojave mikrožilnih komplikacija za koje su najodgovornije vrijednost tlaka (ispod 130/80mmHg) i vrijednost šećera (ispod 5,5mmol/l). Najznačajnije komplikacije su obolijevanje nervnih vlakana, bubrega i očiju. Zbog dugotrajnog dijabetesa, nepravilno liječenog i reguliranog, dolazi do razvoja jedne opasne komplikacije na nervnim vlaknima, a to je tzv. periferna dijabetesna neuropatija. Ovdje je riječ o tome da se praktički umrtve nervna vlakna stopala te time dolazi do smanjenja opažanja bola, toplote i hladnoće na stopalima oboljele osobe. To čini pogodno tlo za stvaranje malih ozljeda na stopalima, koje se zbog gubitka osjećaja bola skoro ni ne osjete – sve dok ne dovedu do teških gnojnih upala određenog dijela stopala. Tako običan žulj, mala ranica, upaljena zanoktica, urasli nokat i slično mogu biti znakom početka teške bolesti koju nazivamo dijabetičnim stopalom i koja u velikoj većini slučajeva završava amputacijom prsta, jednog ili više, amputacijom stopala, a u najtežim slučajevima i amputacijom noge.

Druga jednako tako opasna bolest je dijabetesna retinopatija koja najprije dovodi do oslabljenog vida, a u svojoj najkasnijoj fazi može dovesti do sljepila, tako da ona predstavlja najčešći uzrok sljepila u općoj populaciji. Šećerna bolest šteti i bubrezima te dovodi do nastanka tzv. dijabetesne nefropatije, koja je vrlo značajna kronična komplikacija dijabetesa i predstavlja jedan od vodećih uzroka terminalne bubrežne insuficijencije odnosno »otkazivanja« rada bubrega, kada je jedino preostalo rješenje hemodijaliza.

Osim navedenih komplikacija, kod oboljelih od šećerne bolesti, u odnosu na opću populaciju, češće dolazi do upale mokraćnih kanala, opće infekcije, gljivičnih oboljenja kože, crijeva, noktiju, upale pluća, depresije i drugog.

g