Arhiv tekstova

Ovih dana sam slučajno na Internetu pronašao jedan potresan podatak. Možete provjeriti. Tamo stoji ovaj tekst: U Sudanu je 1994. godine vladala nestašica hrane. Ujedinjeni Narodi su imali ondje svoj kamp u kojem su dijelili hranu. Do toga kampa je trebalo doći po hranu, ali mnogima to nije bilo lako, a nekima i nemoguće! Dijete na fotografiji (koja se nalazi na Internetu) puzalo je prema kampu koji je bio udaljen »svega« jedan kilometar!? Dijete je na putu klonulo, a blizu njega je čekao lešinar da dijete umre pa da ga rastrgne! Fotografiju je načinio Kevin Carter i otišao... Ne zna se kako je dijete završilo, a novinar je dobio Pulitzerovu nagradu za najbolju fotografiju 1994. godine?!? Fotografija je obišla cijeli svijet i mnoge »šokirala«. Tri mjeseca nakon primljene nagrade Kevin je izvršio samoubojstvo. U njegovu dnevniku nađen je zapis: »Dragi Bože, obećavam da nikada neću baciti svoju hranu, bez obzira kako lošeg okusa bila ili kako god budem sit. Nadam se da ćeš Ti sačuvati onog malog dječaka – voditi ga i izbaviti iz bijede. Molim se da svi budemo osjetljivi na svijet oko nas i da nas ne zaslijepi naša sebična priroda i interesi. Nadam se da će nas ova fotografija podsjećati koliko smo sretni  i da nikad ne shvaćamo život olako«. Toliko s Interneta.  

 

SJEĆANJE IPAK OSTAJE: Vraćam se u svoje djetinjstvo. Bile su teške godine iza rata. Vladala je oskudica i glad i u Bačkoj. Žitnica tadašnje Jugoslavije morala je prehraniti stanovništvo velike države, a osobito novu tzv. »radničku klasu«, a pod tim izrazom čitaj »komunističku partiju« i njene sluge. Zaveli su strahovladu i utjerivali »obvezu«. Meli su tavane i čistili dvorišta. Bio sam dijete. Sjećam se dana kada je došao u kožnom mantilu čovjek u našu kuću. Mi smo doručkovali. Naredio je da se iz dvorišta sve živo potjera, a imali smo samo jednu krmaču i par peradi. Ušao je u sobu i u svoju torbu smeo sve sa stola. Odnio je kruh i što smo doručkovali. Otac je plakao od srdžbe i stida što mu poznanik – dojučerašnji prijatelj – iz usta djece uzima hranu. Stidio se i sebe i svog »prijatelja«. Bila su takva vremena. Sjećam se da smo jedanput dnevno jeli neukusni kukuruzni kruh, a prava je sreća bila kad smo jedanput tjedno mogli pojesti nešto slatkoga. Stajalo se u redu za sol, za kvasac, za šećer. Bogata Bačka! Samo sam znao, jer sam bio ministrant, da je bilo više pokopa i to samoubojica, jer u ono vrijeme svećenik nije mogao vršiti svečani obred pokopa. Kada smo konačno i dobili bijeli kruh – pedesetih godina – sjećam se ponovno jednoga sloja ljudi, naše braće iz Bosne, koji su spavali po štalama, hranili se jadno, radili puno, napose u berbi kukuruza da bi zaradili kukuruzni kruh za svoju brojnu siromašnu obitelj u Bosni. I to je vrijeme prošlo. Sjećanje ipak ostaje. Ovih dana sam se vozio kroz neka Bačka sela. Bilo je hladno. U selima se osjetio miris paljenog kukuruza. Bože, ljudi lože kukuruz. Kukuruz je žitarica. On je hrana. Da je moguće prodati ili barem izvesti, koliko bi se djece spasilo od smrti, koliki siromasi od gladi, da im je šaka ukusnog bačkog kukuruza. Njega nema. On gori u peći. Da, mora gorjeti jer naš čovjek, marljivi ratar, nema čime ložiti. Uglja nema ili ako ga ima, jako je skup. Gas je poskupio pedeset posto. Drva odakle? Što može jedan čovjek nego ono što ima staviti u vatru da mu bude toplije. A zapaljena žitarica vapi do neba Bogu za osvetu: nemojte me paliti, nemojte me spaljivati, ja sam kalorično brašno za gladne! 

 

KUDA IDE DANAŠNJI ČOVJEK?: Ali tko čuje Božji glas? Čovjek suvremene Europe? On to ne čuje. Davno je okrenuo glavu od Boga i začepio uši da ne čuje. Njega smeta Božji glas da je čovjek čovjeku brat. Njega interesira samo jedno vrhovno božanstvo: Novac. On ima samo jedan motiv rada: zaraditi. Ima samo jedan način života: uživati. Kuda to ide današnji čovjek? U jedan tragičan raskorak gdje su bogati sve manji broj, ali su bogatiji, a velika većina ostaju siromasi. Netko će reći to je zakon ekonomije. Jest, zakon ekonomije, ali u kojoj nije središte čovjek. Pitam se kome ta ekonomija služi? Ovih se dana raspravlja o ekologiji. Predlaže se da se o njoj više razmišlja ili da se čak vjeronauk zamijeni ekologijom. Zar je stvarno moguće da netko misli da će znanje o prirodi i bogatstvima prirode zamijeniti odgoj savjesti?! Savjest za ljubav prema prirodi i vrednovanju zemaljskih dobara može dati samo svjetlo Objave da nam je sva blaga darovao Bog ali u zajedničkoj kući koja se zove zemlja, a da je nas pozvao u život u toj jedinoj kući i jedinoj kući koja je zajednička: ova Zemlja. Jutros sam slušao na televiziji jedan dirljiv intervju o etici i zakonu. Zakoni mogu biti savršeni i zakonito se može čak i ubijati, ali se ne može ostati moralan ubojica. Stoga mislim da je zazvonilo veliko zvono upozorenja: u ovoj ekonomskoj krizi spašavajmo dostojanstvo čovjeka i jedinu budućnost da čovjek čovjeku bude brat. Suodgovornost za svijet da bi vaša djeca i vaši unuci imali budućnost.

g