Arhiv tekstova

Predrenesansno razdoblje europske književnosti obilježila su tri talijanska književnika: Dante Alighieri, Giovanni Boccaccio i Francesco Petrarca. Vjesnici renesansnih promjena stvarali su u 13. i 14. stoljeću. Najsnažniji utjecaj na hrvatske i europske renesansne pjesnike 15. i 16. stoljeća imao je talijanski pjesnik Francesco Petrarca. On je  u Avignonu ugledao gospođu Lauru koja je postala njegovom trajnom inspiracijom i nadahnućem. Svoju ljubav prema ovoj, za njega uzvišenoj i savršenoj ženi, opjevao je u zbirci ljubavnih pjesama Kanconijer. Petrarca je postao pjesničkim uzorom, a pisanje pjesama po uzoru na njega naziva se petrarkizmom. 

O neuzvraćenoj ljubavi prema prelijepim gospama, patnji i dubokim osjećajima koji ih zbog toga obuzimaju, a po uzoru na slavnoga Petrarcu, pisali su hrvatski književnici već u 15. stoljeću. Pod snažnim utjecajem talijanske renesanse razvila se hrvatska renesansa književnost. Prvi hrvatski pjesnici ljubavi su Šiško Menčetić i Džore Držić.

Ugledni dubrovački pučanin Džore Držić  (1461.-1501.) stric je slavnoga Marina Držića. Nakon studija prava u Italiji postao je svećenikom. Suvremenici su ga smatrali jednim od najučenijih humanista i teologa u Dubrovniku toga vremena. Ostavio nam je zaokruženi ljubavni kanconijer, a sve sačuvane pjesme su na hrvatskom jeziku. Djelo mu je poznato preko »Zbornika Nikše Ranjine«. U svojim se pjesmama obraća voljenoj osobi, diskretno veličajući njezinu tjelesnu i duhovnu ljepotu. Pjesme su prožete motivima smrti i prolaznosti te izricanjem tuge zbog gospojine nemarnosti. Najpoznatije pjesme su: Grem si, grem, Draža je od zlata, Leute moj te najspominjanija, otmjena i graciozna pjesma Odiljam se. Držićeve su pjesme ćudorednije od Menčetićevih, što je sasvim sigurno posljedica njegovoga životnoga poziva.  Autor je i ekloge Radmio i Ljubmir, prvoga hrvatskoga dramskoga djela svjetovnoga karaktera. Ovim je dramskim djelom započela svjetovna dramska književnost.

Dubrovački renesansni pjesnik Šiško Menčetić (1457. -1527.)  potomak je stare plemićke obitelji. Ovome se plodnome pjesniku pripisuje više od 500 pjesama, većinom ljubavnih. Pjesme nisu samostalno objavljene, nego su, kao i Držićeve, sačuvane u Zborniku Nikše Ranjine. Teme su mu: ljubav na prvi pogled, obožavanje vile izdaleka, jadikovke zbog neuslišane ljubavi, priželjkivanje smrti, dok se najzad »gospoja« ne smiluje vjernom sluzi. Ima i motiva razočarenja u ljubav i žene, zbog čega pjesnik traži utjehu u refleksivno-religioznim pjesmama. Za Menčetića je karakteristično da u akrostisima i pjesmama spominje barem 12 različitih žena, najčešće izvjesnu Katu, dok je kod Petrarce, a i Džore Držića, vila samo jedna. Neposredniji je i lascivniji od Držića, ali se prepustio maniri i od svih pjesnika prve generacije petrarkista najviše se drži konvencija i stereotipa talijanskih uzora. Petrarca je u jednom sonetu slavio vrijeme i mjesto kada je prvi put ugledao ljubav svoga života – Lauru. I naš je Menčetić, zagledan u tu pjesmu, stvorio svoju najpoznatiju pjesmu Blaženi čas i hip koja simbolizira stil hrvatskoga petrarkizma od 16. stoljeća do danas.