Arhiv tekstova

Da su Vinkovci bastion obrane Šokadije i šokaštva, očuvanja lijepe šokačke riči i njegovanja bogatstva šokačke tradicijske kulture i baštine, svjedoče brojne institucije i manifestacije, prije svih Vinkovačke jeseni koje traju evo već 43 godine na radost žitelja ovoga kraja i čitave nam Hrvatske, zatim Šokački rodovi koji su svojim programom i nizom manifestacija skrenuli pozornost na sebe, posebice Pokladnim jahanjem, pa onda Privlačica, koja vjerno bilježi i na svijetlost dana donosi šokačku riječ kroz desetljeća, i naravno, kulturno-znanstvena manifestacija Šokačka rič, koja je prošloga vikenda u kongresnoj dvorani hotela Slavonija u Vinkovcima održana po šesti put zaredom, a okupila je tridesetak znanstvenika i drugih kulturnih djelatnika te brojne učeničke skupine i kulturno-umjetnička društva, koja kroz program Štokavčići, igrokazima, recitacijama i pjesmom pokazuju kako najmlađa populacija itekako vodi računa o njegovanju, očuvanju i promicanju šokačke riči.

POKRETAČ I ORGANIZATOR: U Vinkovcima su nam rekli kako je pokretač i organizator ove značajne kulturno-znanstvene manifestacije Zajednica kulturno-umjetničkih djelatnosti Vukovarsko-srijemske županije i njezin predsjednik Andra Matić, a za znanstveni dio skupa koji skrbi o proučavanju, njegovanju, čuvanju i promicanju šokačkog govora odgovorna je dr. Anica Bilić, upraviteljica Centra HAZU u Vinkovcima. Tako je Šokačka rič, manifestacija koja je ostvarila 6 znanstvenih sesija, iznjedrila 5 zbornika radova i pridonijela svojoj svrsi, o čemu svjedoči više od 70 znanstvenih priloga. »Samo u prošloj godini, u Šokačkoj riči 5, na zadane teme: slavonski dijalekt u medijima, slavonski dijalekt s naglaskom na poddijalektima, slavonski dijalekt u književnosti i scenskoj umjetnosti, te slavonski dijalekt u nastavi hrvatskoga jezika i književnosti, okupilo se dvadesetak znanstvenika i desetak drugih kulturnih djelatnika koji su vrlo dobro obradili zadane teme s naglaskom na terenska istraživanja i bilježenja. Već to je znak da se slavonskom dijalektu, odnosno šokačkom govoru posvećuje iznimna pozornost, pa svake godine imamo sve deblje i deblje zbornike«, izjavila je dr. Ljiljana Kolenić, profesorica na Filozofskom fakultetu u Osijeku i recenzentica zbornika, te dodala kako su se u dosadašnjim radovima uglavnom isticali sudionici čije je podrijetlo šokačko i koji su marno uronili u svoju šokačku baštinu, no baš ove godine sve je više autora-nešokaca koji istražuju na terenu i također daju svoj puni doprinos ovoj važnoj materiji.

OČUVATI ŠOKAČKU RIČ: »Mi doista velikom upornošću koristimo ovu neizmjernu emotivnu energiju, ali i stručnost sudionika, da očuvamo šokačku rič, taj slavonski dijalekt na kojemu su odrastale generacije naših predaka, na kojemu su stvarali mnogi naši umjetnici i književnici, dijalektu koji neminovno odumire, ponajprije pred hrvatskim književnim jezikom, no mogu vam reći kako ovaj naš trud nije uzaludan već daje rezultate koji su vidljivi, a ovi naši mali Štokavčići, vidjeli ste ih večeras iz desetak, petnaestak sela, zaloga su vjerovanju da će slavonski dijalekt i šokačka rič živjeti još dugo, dugo na ovim našim prostorima«, rekla je dr. Anica Bilić, voditeljica Šokačke riči. 

Da je u pravu, doista smo se uvjerili, a za pravo joj daju i izlaganja dr. Jasne Melvinger na temu. Inojezični leksik u petrovaradinskom lokalnom govoru, dr. Bogdana Mesingera – Šokački idiom kao mitski jezik, dr. Živka Gorjanca – Germanizmi o hungarizmi u santovačkom šokačkom govoru, dr. Marije Znika – Svatovi, prinosi dijalektnoj leksikografiji, dr. Sanje Vulić – Iz današnjeg govora šokačkih Hrvata u Rekašu (Rumunjska), dr. Sande Ham –  Govori li Kozarčeva Tena slavonski?... i da ne nabrajam dalje.

TUĐICE – SVJEDOCI POVIJESTI: Većina je sudionika skupa skrenula pozornost na tuđice koje su se odomaćile u slavonskom govoru, kao znakovi drugih jezika i tragovi tuđih kultura, svjedočeći o burnoj povijesti na ovim prostorima, pa ih rado prihvaćamo i gotovo i ne primjećujemo dok jedemo fiš-paprikaš, pečemo štrudlu u tepsiji, špricamo vinograd ili sipamo vino u burad na birvadima, dok stavljamo grincajg iz bašće u supu ili pekmezom mažemo šnitu kruha. Često i ne slutimo koje sve jezične znakove kriju u sebi kurzivirani leksemi baš zato moramo posvetiti dužnu pozornost ovoj materiji i osvijetliti inojezične slojeve u slavonskome dijalektu.

Skrenuo sam već pozornost na Štokavčiće, koji iz godine u godinu ovome skupu daju poseban štih, a bilo bi nepravedno da ne spomenem i pučkog pjesnika Đuku Galovića iz Drenovaca i njegovu životnu družicu Macu, koji ovaj skup porate od samoga početka i njegov su zaštitni znak, što je Đuka opravdao i nebrojenim stihovima, njegujući šokačku riječ i Šokaštvo općenito.

LAUREATI: ZAKUD je i ove godine dodijelio vrijedne nagrade, prave šokačke, veliki i mali dukat, a laureati su profesorica i književnica iz Petrovaradina dr. Jasna Melvinger, te novinar i urednik kultne emisije Radio Osijeka, Ritam Šokadije, Darko Paurić. Odluku o dodjeli nagrade dr. Jasni Melvinger saopćila je dr. Anica Bilić, istaknuvši kako je pjesnikinja, književnica, profesorica i znanstvenica iz Petrovaradina, koja je dobar dio svojega radnog vijeka provela u Osijeku na Pedagoškom fakultetu, oživotvorenje svih zadaća koje je Šokačka rič postavila pred sebe, proučavanje slavonskog dijalekta, njegovo oživljavanje i prenošenje na mlađe generacije, jer svoj petrovaradinski govor koristi u svojim radovima, posebice pjesmama, a cijeli je svoj radni vijek provela podučavajući studente hrvatskome jeziku, književnoj i pisanoj baštini 19. i 20. stoljeća, koja je za svoje stvaralaštvo već dobila vrijedna priznanja, među kojima su i Visoka zlatna žita, 2006. godine na manifestaciji Duhovno hrašće u Drenovcima, te ove, 2008. godine, Goranovog vijenca, najvećeg priznanja u Republici Hrvatskoj.

Novinara i urednika Darka Paurića nahvalio je predsjednik ZAKUD-a Andra Matić, istaknuvši njegov doprinos popularizaciji i promicanju šokačkog govora, pjesme i glazbe na valovima Radio Osijeka, kroz najslušaniju emisiju Ritam Šokadije, pa je tako šokačku rič, tamburašku glazbu i lijepe šokačke običaje doveo u svaki dom Slavonije, Baranje i Srijema, pa i znatno šire.                    

Sve u svemu, još jedna uspjela kulturno-znanstvena manifestacija koju je pozorno pratilo dvjestotinjak posjetitelja, jer kongresna je dvorana vinkovačkog hotela Slavonija bila dupkom puna, a ovaj ćemo tekst završiti zahvalom laureatkinje dr. Jasne Melvinger, vidno uzbuđene nakon uručenja nagrade.

»S velikim zadovoljstvom i zahvalnošću primam danas ovu povelju i veliki dukat ovdje u Vinkovcima, a na pameti su mi višeslojne povijesne relacije Vinkovaca i mojega Petrovaradina, napose, one u području obrazovanja i kulture. Nije slučajno stara isusovačka gimnazija, osnovana još davne 1765. godine u Petrovaradinu, kada je zbog raspuštanja reda, njezin status u Petrovaradinu postao nesigurnim, 1779. godine premještena baš u Vinkovce, gdje je dobila sve uvjete za daljnje plodonosno prosvjetno i kulturno djelovanje.

Osobito sam počašćena da su rezultati mojega rada i ovdje zamijećeni i visoko ocijenjeni. Itekako mi je stalo do neopravdano zanemarenih znanstvenih činjenica, književno-povijesnih i jezikoslovnih, napose onih koje se odnose na zavičajni mi Srijem. Bilo je tu pisaca, čiji je jedini grijeh da nisu živjeli u metropoli, pa je njihova ostavština ostala neobjelodanjena. A govori hrvatskoga, starosjedilačkog življa u Srijemu, danas gotovo već posve iščezli, nikada nisu na sustavniji način istraživani niti opisani od strane dijalektologa.

Zato me ova nagrada ohrabruje, da u okviru svojih mogućnosti ustrajem u književnom stvaralaštvu i znanstvenom istraživanju. Na ovim panonskim prostorima uvijek je bilo umnih i nadarenih Slavonaca i Srijemaca i ti velikani ne smiju biti zaboravljeni. Ne uzmičući pred zahtjevima suvremenog doba, kontinuitet njihova djelovanja na znanstvenom, književnom i općenito kulturnom planu dužni smo na što dostojanstveniji način nastaviti.

Vjerojatno bi u ovom svečanom času i moj djed, strogi pučkoškolski učitelj Franjo Melvinger, koji je službovao u Nuštru, nadomak Vinkovaca, tijekom prvog desetljeća 20. stoljeća, mogao biti zadovoljan unukom. Zato veliko hvala vašemu povjerenstvu, hvala Zajednici kulturno-umjetničkih djelatnosti Vukovarsko-srijemske županije na nagradi, a hvala i domaćinima Šokačke riči koji su mi omogućili sudjelovati na ovom uglednom znanstvenom skupu.«

A Jasna je, spremajući se za ovaj znanstveni skup, nastojala prikazati inojezični leksik i govor starosjedilačkog hrvatskog življe u rodnom Petrovaradinu, kao svjedočanstvo povijesno kompleksne međukulturalne komunikacije raznih naroda i različitih kultura na srijemskome tlu. To je leksik iz svakidašnjeg, razgovornoga jezika, kojim su se koristile generacije Petrovaradinaca iz socijalnoga sloja poljodjelaca i vinogradara, rođenih u drugoj polovici 19. stoljeća. Taj je leksik i sama usvojila u rodnom mjestu, u djetinjstvu i mladosti, kao dio svojega, uglavnom, pasivnoga rječnika. Jezikoslovna građa raspoređena je po terminološkim ili pojmovno bliskim područjima, tako da oslikava pojedine obrasce gospodarskoga i sociokulturalnog života, naslijeđene dobrim dijelom iz razdoblja kada je Petrovaradin bio u sastavu Vojne granice, odnosno Austro-Ugarske Monarhije.

Slavko  Žebić