Arhiv tekstova

Bibliografije – popisane i klasificirane publikacije i tekstovi – nemaju odviše često za predmet bibliografsko naslijeđe podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca. Najpoznatiji bunjevački bibliograf nesumnjivo je Ivan Kujundžić, sa svoje dvije cjelovite (1946., 1969.) i jednom selektivnom (1968.) bibliografijom, koju je za poslijeratno razdoblje dopunio Ante Sekulić (1996.). Osim desetak bibliografija pojedinaca (Ivan Antunović, Mijo Mandić, Balint Vujkov, Matija Poljaković, Josip Buljovčić, Ante Sekulić, Tome Vereš, Milovan Miković, Petko Vojnić Purčar), za kulturnu povijest bačkih Hrvata posebnog su značenja bibliografije serijskih publikacija, kojih je do sada bilo samo dvije: Lazar Merković je priredio bibliografiju Rukoveti (1990.), a Bela Gabrić i Ivo Prćić mlađi izradili su bibliografiju Subotičke Danice (1994.) za razdoblje 1971.-93. Jednu od posljednjih bibliografija izdao je Tomislav Žigmanov, koji je 2005. objavilo analitičku bibliografiju vojvođanskih Hrvata za razdoblje 1990.-2002. 

REGIONALNA PERIODIKA: Skroman broj bibliografske obrade, inače ne male, periodike Hrvata u međurječju Dunava i Tise, nedavno je proširen bibliografijom prvih trideset godišta (1884.-1914.) najznačajnijeg bunjevačko-hrvatskog časopisa – Nevena, koju su izradile poznate subotičke bibliografkinje Marija Cindori-Šinković i Eva Bažant. Knjiga pod naslovom Neven: zabavno-poučni misečnik za Bunjevce i Šokce (1884-1914): bibliografija počinje Predgovorom (str. 7-35), kao svojevrsnim uvodom bibliografije, koji je zapravo studija o ovoj značajnoj publikaciji u razdoblju prije Prvog svjetskog rata: Neven je smješten u kontekst regionalne periodike, dan je pregled njegovih urednika i programa, opisana je grafička oprema i čitalačka publika lista, te je na koncu izvršenja rubrikacija članaka (klasifikacija u skupine). U poglavlju Raspored bibliografske građe (str. 36-37) izloženi su metodološki principi korišteni u obradi građe, dok je u poglavlju Periodičnost izlaženja (str. 38-41) dan pregled podnaslova, urednika, nakladnika, tiskara, mjesta i učestalost izlaženja Nevena, broj strana na koliko je izlazio, u kojim formatima, te popis samostalnih priloga.

LAKŠE PRAĆENJE NEVENA: Sama bibliografska građa (str. 43-364) obrađena je kronološki, prema vremenskome slijedu objavljivanja priloga, tako da se tekstovi objavljeni u Nevenu mogu pratiti po svescima, brojevima i godištima, što omogućuje uvid u sadržaj pojedinih brojeva, strukturu časopisa i njegovu uređivačku koncepciju. Ovaj princip (umjesto klasifikacije građe po autorima, kakav je korišten u do sada izdanim svescima Subotičke bibliografije), omogućuje lakše praćenje sadržaja Nevena, koji se gotovo kompletan odnedavno može čitati u digitalnom obliku na internetskoj stranici Narodne biblioteke Srbije (http://digital.nbs.bg.ac.yu/novine/neven/). Svaka bibliografska jedinica (a ukupno ih ima 5017) pored bibliografskoga opisa (naslov, podnaslov, godište, godina, broj sveska ili lista, broj stranice ime autora), sadržava i žanrovsku pripadnost priloga. U navođenju naslova i podnaslova poštovani su autentični jezični izričaj i pismo, bez pravopisnih intervencija. Brojni sitniji prilozi poput  kratkih vijesti, anegdota itd. (koji su objavljivani najčešće u rubrikama Sitnarije, Visti i sl.), obrađeni su u vidu rezoniranih bibliografskih jedinica, ali zbog brojnosti nisu svi manji članci mogli biti uvršteni, pri čemu su autorice kod notacije najčešće vodile računa o relevantnosti događaja ili ličnosti. 

Kao prilog bibliografiji sastavljeni su Registar razrešenih inicijala i pseudonima (str. 365-66), Registar toponima (str. 367-372), Registar listova i časopisa (str. 373-374), Predmetni registar (str. 373-385) i Registar imena (str. 386-404), koji olakšavaju korištenje ove bibliografije, i zapravo su ključni za djela ovakve vrste. Knjiga završava kratkim životopisom Istvána Szentgyörgyija (1921.-2004.), kome su autorice posvetile  knjigu, te bilješkama o autoricama. Izdavači bibliografije su Institut za književnost i umetnost iz Beograda (knjiga je izašla u okviru serije Istorija srpske književne periodike) i subotička tvrtka Grafoprodukt, dok su tiskanje omogućili Pokrajinsko tajništvo za znanost i kulturu te Općina Subotica. 

Nesumnjivo je da je ogromno polje kulturne i druge povijesti vojvođanskih Hrvata neobrađeno, a nerijetko čak i elementarno neistraženo. Očekivanja od novoutemeljenog Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata velika su i na planu bibliografske obrade hrvatske periodike u Vojvodini (koja je, inače, najbrojnija bila u međuratnome razdoblju) te je za očekivati da jedan dio budućih aktivnosti ove institucije bude usmjeren i na bibliografske poslove. 

Slaven Bačić