Arhiv tekstova

Dani Matice hrvatske, peti po redu u Osijeku, uspješno su dovedeni do svojega kraja još jednom uspjelom manifestacijom, suradnjom osječkoga ogranka sa Šokačkom granom, a pred prepunom dvoranom Gradske četvrti Retfala predstavljena je knjiga podunavske Šokice,  »Divani iz Sonte«, prvijenac Ruže Silađev, o kojemu su nadahnuto govorili prof. Vera Erl, predsjednica Šokačke grane, Ivica Vuletić, predsjednik osječkog ogranka Matice, prof. Zvonko Tadijan, predsjednik HKPD »Šokadija« iz Sonte, dr. Ljiljana Kolenić, profesorica na Filozofskom fakultetu u Osijeku i sama autorica. 

Zaokupljena i začarana Šokcima i šokaštvom, kako u recenziji kaže Milovan Miković, Ruža je zahvatila u nepotrošenu ljepotu materinskog govora i bogatstvo šokačkih običaja, pa nam, hodajući unatrag, otkriva dirljivost prisjećanja na minulo vrijeme.

I Vera je Erl vrlo nadahnuto govorila o autorici i njezinom uratku, ali i o Šokačkoj grani koja s kulturnim institucijama u susjednoj Vojvodini gradi i plete jedno divno prijateljstvo koje rodi ovakvim plodovima, počevši od Subotice preko Berega, Sombora, Monoštora, Sonte, Bača, Plavne, Vajske do Bođana. Zato su ovu lijepu večer, koja je odisala šokačkom ikavicom Ruže Silađev, začinili šokačkom pjesmom i svirkom tamburaši Batorek i ženska pjevačka skupina Šokice.

UGODAN SUSRET: »Naš skromni jubilej, pete po redu Dane Matice hrvatske, privodimo kraju, predstavljajući još jednu novu destinaciju, šokačku i hrvatsku, s one strane Dunava, predstavljajući Sontu i Ružu Silađev, a ujedno promoviramo i našu suradnju sa Šokačkom granom, s kojom smo povezani na više razina«, rekao je Ivica Vuletić i dodao kako su prije koji dan gostovali i prijatelji iz Subotice predstavljajući »Leksikon podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca«, dok je Kazalište iz Pečuha gostovalo s predstavom »Emigranti«. 

Zvonko Tadijan najprije je zahvalio Šokačkoj grani i Matici hrvatskoj što su omogućili ovaj ugodan susret, a onda je predstavio nakladničku djelatnost Hrvata u Vojvodini, koja je oživjela ponovnim pokretanjem hrvatskoga tiska, tj. Hrvatske riječi u Subotici. Potom je vrlo nadahnuto govorio o svojoj Sonćanki Ruži s kojom dijeli svakodnevicu, no ona se usudila tu svakodnevicu ukoričiti na kojih 150-160 stranica, te lijepom  šokačkom ikavicom progovoriti o Šokcima u Podunavlju, napose iz Sonte.

LJEPOTA ŠOKAČKE IKA-VICE: Prof. Ljiljana Kolenić najviše je govorila o šokačkom govoru, o ljepoti šokačke ikavice koja se, na sreću, zadržala u Podunavlju, koje nastanjuju Šokci u Bačkoj, zatim u Podravini, koju nastanjuju Šokci u Baranji i Slavoniji, te u Posavini, koju nastanjuju Šokci u sjeveroistočnoj Bosni, oko Orašja, što nije ni čudo, jer sve tri velike rijeke, Drava, Sava i Dunav, rijeke su iz hrvatske himne pa se hrvatska riječ održala do dana današnjega. »Ta pitoma i lijepa šokačka ikavica tako je živa u tekstu Ružinom, no čuli smo je i iz usta autorice, a govorio je i gospodin iz Sonte i svi ste mogli prepoznati taj pjevušeći ili melodijski govor koji krasi Hrvate u regijama koje sam spomenula. On se da iščitati iz teksta ove zbirke pripovijedaka, no još se više uživa u živoj riječi, a večeras svi tomu svjedočimo.«

Ruža Silađev je najprije pozdravila sve Šokce Osijeka i okolice, ali i sve svoje Sonćane, kojih je baš bilo ove večeri, te s nekoliko riječi predstavila sebe i svoj uradak, svoju Sontu i pregršt šokačkih običaja, zahvalila svima što su došli u tolikom broju te Šokačkoj grani i Matici hrvatskoj na pozivu, a posebno Veri Erl i Stipi Galoviću na darovima.

Sve u svemu, večer za uživanje, jer Ruža je uspjela tako lijepo naslikati crtice iz svakodnevnog života kroz godinu, najčešće ih dijeleći prema blagdanima i svecima. Ona nas vraća u neka davna vremena i ne da nam vjerovati da je bakica u zasluženoj mirovini, koja se može sjetiti baš svega što je bilo, pa nam lijepom šokačkom ikavicom oživljava te slike iz života Sonte, svoje uspomene i uspomene svojih baka, čak prabaka, tjerajući nas da u njima nalazimo sebe, pa nam se čini kako ponovno s njom proživljavamo to vrijeme kada se svetkovalo i svatovalo, uređivalo za veliku misu, dotjerivalo za kirbaj i radovalo Božiću. Njezino živo pričanje prosto nas tjera da se uživimo u kolektivnu svijest i vrijeme o kojemu piše i život koji oslikava čini nam se naš, blizak i potpuno prirodan.

Slavko  Žebić