Arhiv tekstova

Zgodno je netko rekao: čovjek je nepoznanica! Kako god je »kruna stvorenja«, trajno ostaje tajna sebi i drugima. Oduvijek se postavlja pitanje: odakle sam i kamo idem? Pokušava na to pitanje odgovoriti filozofija, biologija i teologija. Međutim, konačni odgovor odakle sam i kamo idem dala je Objava. Dugi niz tisućljeća Objava je bila skrivena. Čovjek Staroga Saveza samo je naslućivao i iščekivao. Koliko god su Božji ljudi pokušali, snagom svoga poslanja, odgovoriti na to pitanje, ljudi su ipak ostali u tjeskobi, ne toliko pri dolasku koliko pri odlasku s ovoga svijeta. Kamo idem? Što će biti sa mnom? Što me čeka iza ovog prolaznog života? 

ZAR JE OVDJE KRAJ?: Šećući po alejama naših groblja, napose sada o blagdanu Svih Svetih, i sami se pitamo što je s ovima koji su prije nas ovdje smješteni? Ali kako god nam uspomena biva draga, ne možemo ne vidjeti i svoje mjesto u toj aleji. I upravo to mjesto počivališta postaje najvažnije mjesto životnog pitanja: zar je ovdje kraj? Na tako postavljen upitnik buni se naša narav: ne, ne može biti kraj. Jedini tko je dao adekvatni odgovor na to pitanje je Isus Krist. Da bi na ljudsko egzistencijalno pitanje odgovorio Bog, nije se ni on zadovoljio samo riječju, nego je Riječ tijelom postala i nastanila se među nama. Ta Riječ nije davala »teoretske odgovore«, nego je pozvao da ga ljudi slijede. Poziv na nasljedovanje bio je poziv da ga slijedimo u nauci, u načinu života, u smrti ali i u Uskrsnuću. Isus je jedini dao egzaktni odgovor da smrt nije kraj nego početak. Apostol Naroda je davno ustvrdio temeljnu kršćansku istinu: Isus Krist je Spasitelj i čovjeka je oslobodio od zakona grijeha i zakona smrti. Uskliknuo je gdje je smrti pobjeda tvoja, gdje je smrti žalac tvoj? Krist kao pobjednik nad smrću i osloboditelj od grijeha postaje novi Adam i glava čovječanstva. Tako se svijet iz korijena mijenja jer prima »Božansku garanciju« za smisao svoga života. Život je vrednota koju daruje Bog i nikada je ne oduzima. Čovjeka je pozvao iz ništavila u bivstovanje da bi ga nagradio samim sobom. Učinio ga je dakle subaštinikom Božanskog života. To je temeljna kršćanska vjera i temelj naše nade. Kršćanin, svjestan takvog životnog poziva, treba znati da je ishodište njegova života Bog i da je njegov život Božanska vječnost. Naša civilizacija – pa i kršćanska – ulazi u jednu krizu. U krizu sumnje. Je li to tako? Taj crv sumnje nagriza bit kršćanske vjere ali i kičmu čovječanstva. ako postoji samo ovaj život, ovakav kakav jest, onda je jako tužno biti čovjek. Stoga je sveti Franjo, radosni Božji glasnik, već u 13. stoljeću oslovio smrt riječima »sestrica smrt«. 

A ZAŠTO, ZAŠTO BAŠ SAD?: Ovih dana ta sestrica smrt posjetila je i našu užu kršćansku obitelj, jer nam je odnijela iz ovoga života jednog hrabrog svjedoka vjere u Uskrsnuće i umnog navjestitelja o smrti smrti, p. Tadeja Vojnovića. Sada se u nama javlja pitanje ono treće bitno pitanje: a zašto, zašto baš sad? Na to nemamo odgovora. ali Bog koji je ljubitelj života napose čovjeka jako dobro zna koji je to čas našega vremena i našega života kada je plod zreo da ga on ubere i presadi u vječni život. Stoga nam smrt p. Tadeja postaje i svjedočanstvo i poruka i temelj nade da ga je Bog »uzabrao« da ga učini baštinikom svojega života. Nama ostaje pravo na žalost rastanka, ostaje nam pravo na pitanje zašto, ali nam ostaje i dužnost o ovom životu kojega je p. Tadej proživeo među nama razmišljamo, vrednujemo i u onome u čemu je velik bio i sada nakon njegova odlaska nasljedujemo.  Bio je velik. Ponajprije kao čovjek, uživao je ugled čovjeka velikih darova koje je nesebično trošio i dijelio za druge. Doslovno bio je čovjek za druge. To opredjeljenje ga je postavilo na tračnicu života koja ne štedi. Primao je i pravedne i nepravedne udarce, podnosio pohvale i osude, borio se protiv zla i nevjere, trošio se, svjedočio i ostavio trag ljudskosti u društvu. Bio je ponizni svećenik, redovnik, jednostavne franjevačke karizme da bi širio radost, jednostavnost i život pun nade i poruke smisla kojim se slavi Bog. Bio je vrstan teolog koji je iza sebe ostavio mnoga teološka djela koja su zadužila povijest kršćanstva Hrvata (Biblijska Konkordancija i Sinopsa Evanđelja). Ono od čega je umro jest upravo ono srce kojim je cijeloga života gorio i »palio« druga srca. Bio je vjerni učenik Učitelja i profesor žarkoga srca. Nije predavao samo umom i jezikom, nego je predavao srcem i plamenom. Tako će se pamtiti dugo njegove Biblijske večeri, tribine, duhovne vježbe i napose predavanja na Teološko-katehetskom Institutu. No, pater je otišao od nas. On sada živi u svijetu za kojega je živio: svijet besmrtnosti, a nama je ostavio poruku i primjer kojega trebamo slijediti. Ostalo je mjesto u Radio Mariji Srbije upražnjeno, utihnuo je jedan glas koji je glasno navješćivao, zatvorila se jedna knjiga koja nije dovršena i katedra biblijske teologije upražnjena. Njegov život i smrt nas obvezuje da sve to popunimo i nastavimo. Tako kako je on činio, vjerojatno nećemo moći. I dok se za njega molimo, nadamo se njegovoj pomoći da će ljudi koji za njim dolaze nastaviti njegovo djelo. 

Rodio se u Čakovcu 9. svibnja 1939., pohađao je franjevačku gimnaziju u Zagrebu, gdje je studirao i teologiju. Za svećenika je zaređen 1965. godine a doktorirao je u Zagrebu 1976. Kao svećenik – franjevac živio je i radio u Rijeci, Osijeku a potom u Novom Sadu od 1982. Umro je u Izoli (Slovenija) 8. studenoga 2008.

Smrt nije kraj. Vjerujemo, svjedočimo, navješćujemo! Ova nas rečenica navještaja i tješi i obvezuje.     g