Arhiv tekstova

Najvažniji pisac hrvatskoga humanizma, latinski pisac europske slave, autor uz čije se ime vezuje laskav naziv oca hrvatske književnosti, Marko Marulić, rođen je u Splitu 1450. godine od oca Nikole i majke Dobrice, a umro je 1524.  u svome rodnome gradu. Potječe iz stare splitske, plemićke obitelji koja se hrvatski nazivala Pečenić, no u XV. je stoljeću  bio običaj da se prezimena latiniziraju. Po tom humanističkom običaju i plemićka obitelj Pečenić latinizirala je svoje prezime u Marulus ili De Marulis.  Mladi je Marulić u Splitu pohađao humanističku školu talijanskoga učitelja Tidea Acciarinija, a potom je školovanje nastavio u Italiji, vjerojatno u Padovi.

Od mladih je dana bio ozbiljan, pobožan i radišan pa je vrijeme provodio uz knjigu. Kao i svi plemići, obavljao je javne dužnosti, izlazio na trgove i sastajao se s ljudima, skrbio je za svoju imovinu i životne udobnosti. Kao pravni stručnjak sudjelovao je u radu gradskih tijela, obnašajući dužnosti suca, ispitivatelja notarskih spisa i izvršitelja oporuka. Pisao je kao što je i živio: u stilu vremena  kojemu je svjedočio. Stvarao je na latinskom, hrvatskom i talijanskom jeziku. Pisao je u pjesmi i prozi. Djela mu se temelje na Bibliji i antičkoj tradiciji. Pisao je upute za praktičan kršćanski život, kulturnopovijesne i moralnoteološke rasprave, propovijedi, priče, dijaloge, poeme, epove i pjesme. 

Djelo koje je Maruliću zasigurno donijelo svjetsku slavu jest »De institutione bene vivendi per exempla sanctorum« (Pouke za dobar život po primjerima svetaca). Ovaj  spis pisan je latinskim jezikom, a sastavljen je u šest knjiga. Cilj mu je promicanja pobožnoga života. Oslanja se na životne primjere kršćanskih mučenika i na ideje mislilaca.  Najvažnije Marulićevo moralno-teološko djelo »Evangelistarium« (Evanđelistar)  rasprava je  u sedam knjiga o praktičnoj kršćanskoj etici, zasnovana na obradbi triju bogoslovnih kreposti: vjere, nade i ljubavi.  »Quinquaginta parabolae« (Pedeset priča), kraći je i popularniji spis u kojem se na ležerniji način, prema uzoru na novozavjetne parabole, promiču kršćanske vrijednosti. Među ostalim latinskim djelima ističe se junački spjev u 14 knjiga »Davidias« (Davidijada) koji je jedan od najvažnijih biblijskih epova europskoga humanizma. Pisan je po uzoru na Vergilija, a inspiriran je starozavjetnom pričom o kralju Davidu. 

Hrvatski dio Marulićeva opusa manji je od latinskoga i čine ga ep »Judita«, napisan 1501. , a objavljen 1521., dvadesetak pjesama moralističke i nabožne tematike i tri crkvena prikazanja. Marulićevi su hrvatski stihovi većinom nastali prije 1500. Uglavnom su, uz nekoliko domoljubnih i šaljivih pjesama, religiozne i poučne naravi. Izdvajaju se »Suzana« – religiozna poema koja obrađuje biblijsku priču o Joakimovoj ženi Suzani,  »Molitva suprotiva Turkom« i »Tužen’je grada Hjerozolima« –domoljubne pjesme u kojima Marulić zaziva Božju pomoć zbog velike turske opasnosti koja prijeti  njegovoj domovini. 

 Za nacionalnu je književnost Marulić izrazito važan kao tvorac prvoga epa na hrvatskome jeziku. Epski spjev Judita, u originalu naslovljen kao »Istorija svete udovice Judit u versih hrvatskih složena«, nastao je kao poticaj hrvatskome narodu na borbu protiv Turaka. Građu za ovaj znameniti spjev Marulić je uzeo iz Biblije. Priča je to o starozavjetnoj udovici Juditi koja je svojom hrabrošću i vjerom spasila svoj rodni grad Betuliju od jačega neprijatelja odrubivši glavu vojskovođi Holofernu. Spjev Judita svjedoči o pjesnikovoj ljubavi prema rodnom gradu i o zabrinutosti za sudbinu vlastite domovine. 

Rodni mu se grad odužio spomenikom glasovitog hrvatskoga kipara Ivana Meštrovića.  Marulić je zadužio hrvatsku književnost jer je ispjevao prvi ep na hrvatskom jeziku davne 1501. godine i njime na velika vrata uveo renesansu u hrvatsku književnost. U kasnijim stoljećima dobio je stoga naziv »otac hrvatske književnosti« i »hrvatski Dante«.