Arhiv tekstova

U skupini hrvatskih pisaca mlađe generacije, koja se prošloga tjedna predstavila publici u Kikindi, Zrenjaninu i Beogradu bila je splitska autorica Olja Savičević Ivančević (1974.). 

Ova profesorica hrvatskog jezika i književnosti, trenutačno apsolventica na Poslijediplomskom studiju iz književnosti u Zadru, svoju  je prvu stihozbirku »Bit će strašno kada ja porastem« objavila kao četrnaestogodišnjakinja, a pjesničko istraživanje nastavila knjigama »Vječna djeca« (1993.), »Žensko pismo« (1999.), »Kućna pravila« (2007.).

Pisala je književnu i kazališnu kritiku, eseje, novinske članke i kolumne, pa i tekstove za glazbu; uređivala studentske časopise i zbornike: »Oblaci« (zbornik Studentskog književnog kluba u Zadru, 1997.); »Na trećem trgu« (antologija nove kratke priče Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore, 2006.).  

Njezine su knjige prevedene na njemački, češki, slovački, slovenski, makedonski, francuski, poljski i engleski jezik. Lani je dobila nagradu Večernjeg lista »Ranko Marinković« za najbolju kratku priču, a zbirku priča »Nasmijati psa« zaslužila je pobjedom na natječaju »Vijenca« i nakladničke kuće AGM kao najbolja mlada prozna autorica.

 

Kakvi su dojmovi nakon, kako su je organizatori nazvali, banatsko-beogradske turneje? Kako je publika reagirala na Vaša čitanja?

Svi smo se složili da je bilo jako dobro. U trodnevnoj turneji Marko Pogačar, Ivica Prtenjača, Slađan Lipovec i njegova djevojka, inače prevoditeljica, Helena Molnar i ja, obišli smo Kikindu, Zrenjanin i Beograd, upoznali neke zanimljive i drage ljude koji su nas vodili u provod, a mi se nismo baš bunili. Publiku smo  podmićivali primjercima časopisa »Quorum« ne bi li nam postavili koje pitanje… Šalim se, predstavljanje nije bilo jednostrano, nego dijalog s publikom koju je zanimalo puno toga o današnjoj hrvatskoj književnoj i časopisnoj sceni. Nadam se da smo našu veselu misiju pošteno odradili. 

 

Suradnicom ste više književnih časopisa koji mahom nastoje promovirati književnu produkciju pisaca mlađe generacije u regiji. Imaju li ovi pisci svoju publiku? 

Kao i velik broj tih pisaca mlađe generacije, surađujem povremeno u većini časopisa iz regije, bilo da su elektronički ili »papirnati«. Časopisi su i za vrijeme rata bili mjesto sastanka, mjesto mira, kao i pojedini festivali. S knjigama ide sporije, ako nisu u pitanju ranije afirmirani autori, ali u posljednje vrijeme i mlađi pisci sve češće prelaze te granice u regiji izdanjima svojih knjiga. U Beogradu su otvoreni i ogranci nekih hrvatskih nakladnika. Ne sumnjam da izdavači kojima je profit važan znaju što rade, a prema tome izgleda da i pisci mlađe generacije imaju svoje potencijalne poklonike. 

U travnju će u izdanju Samizdata B92 izaći i moja zbirka priča »Nasmijati psa«, tako da ću imati informaciju iz prve ruke.

 

U svojem pisanju koristite se dalmatinskim dijalektom,  kombinirajući ga s književnim standardom. Što time nastojite postići?

Prirodnu dinamiku jezika, autentičnost. To je uostalom jezik kojeg govorim, na kojem mislim i sanjam, pa mi je i prirodnije pisati na takav način. Osim toga smatram da taj jezik kojim pišem mora biti izraz mog vremena i jako se trudim oko toga, tako da moji likovi uglavnom govore nekim generacijskim splitskim žargonom, koji je sasvim razumljiv puno šire od Splita, ali baka, primjerice, priča  jednim gotovo izgubljenim narječjem koje je meni puno drago.

 

Vaše pisanje karakterizira tzv. ekonomičnost izričaja. Koliko je, prema Vašem mišljenju, današnji čitatelj u stanju čitati duge tekstove i je li Vaše pisanje u izvjesnoj mjeri rezultat izlaženja njemu u susret?

Čitatelji još uvijek najviše vole čitati romane, dakle bojazni za duge tekstove nema. Ekonomičnost mojih priča nije ogoljenost jezika – postupak koji također može biti vrlo zanimljiv – nego se radi o sažimanju opisa na kojeg tradicionalniji narator potroši karticu teksta, a ja nastojim naći samo jednu jedinu pravu riječ u kojoj će biti sažete mnoge osobine nekog lika ili atmosfera nekog mjesta. To je zapravo iskustvo pjesničkog zanata koje sam iskoristila na polju drugog žanra.

 

Koliko Vam je nagrada Večernjeg lista za najbolju kratku priču značila u karijeri?

Pomogla mi je utoliko što sam novcem kojeg sam dobila za nagradu kupila vrijeme za pisanje. Mogla sam se mirnije posvetiti »Kućnim pravilima«, svojoj posljednjoj knjizi pjesama, ne rasipati se pišući nešto drugo, profitabilnije.  

 

Negdje sam pročitao da živite samo od pisanja. Koliko je to težak »kruh«?

Ima i puno težih. Od pisanja se može živjeti, ali ne i od pisanja knjiga, pogotovo ja koja zasad imam jednu proznu knjigu priča, dok su ostale poezija. Pišem kolumnu o knjigama u »Slobodnoj Dalmaciji«, surađujem u nekim časopisima, novinama, a sve se svodi na onu »koliko muzike toliko para«.