Arhiv tekstova

Puna četiri desetljeća Josip Miković (1952.) svira tamburicu, uveseljavajući njezinim zvucima sve one koji vole nježan, prepoznatljiv melos bačke ravnice. Isprva je svirao u orkestrima, dok danas nastupa sa svojom »bandom« u subotičkom lokalu »Kod Batesa«. U kraćem razgovoru pokušali smo napraviti malu retrospektivu njegove povezanosti s tamburom, od koje se ne odvaja cijelog svog života.

Kako se, uopće, našla tambura u Vašim rukama iz kojih, eto, ne izlazi punih četrdeset godina?

Iskreno govoreći, bilo je to posve slučajno u vremenu mog osnovnog školovanja u subotičkoj OŠ »Đuro Salaj«, kada me je jedan prijatelj odveo u OKUD »Mladost« na jedan sat kod čika Laze Malagurskog, koji je tada tamo radio s mladim glazbenicima. Nakon tog probnog sata zakazali su mi i sljedeći i tako je započelo moje druženje s ovim lijepim, tradicionalnim instrumentom.

Zašto je glazbeni izbor pao upravo na ovaj instrument?

Uvijek, još od najranijeg djetinjstva, sviđala mi se glazba tambure, koju sam imao prilike slušati i u obiteljskom domu, a kada sam došao u neposredan kontakt s njom jednostavno sam znao kako se više nikad neću moći rastati od nje.

Koliko Vam je trebalo vremena za svladavanje umijeća sviranja na tamburici? 

Ha, teško je to posve precizno reći, jer za tamburicu treba ipak malo više vremena. Note sam brzo svladao, ali za neko pravo sviranje, po sluhu i osjećaju, trebalo je, recimo, neke dvije godine.

Gdje ste isprva počeli nastupati?

Počeci glazbenih nastupa vezani su upravo za već spomenutog čika Lazu i orkestar »Mladosti« u kojemu sam svirao sve do 1971. godine, kada sam, skupa s njim, prešao u orkestar »Bunjevačkog kola«.

Koliko godina ste bili član orkestra »Bunjevačkog kola«?

U »Kolu« sam svirao 16 godina, prateći ansamble igrača na brojnim nastupima u zemlji i inozemstvu. Bilo je to negdje sve do 1987. godine, kada sam, konačno, napustio sviranje u orkestru. Zatim je uslijedila stanka od nekoliko godina.

Ali, tambura je ipak bila jača…

Jest, i zatim sam nekoliko godina svirao u subotičkom tamburaškom sastavu »Neven«, zabavljajući goste u nekoliko gradskih lokala. Bez tambure jednostavno nije išlo…

Koji je Vaš instrument i jeste li nekada svirali i nešto drugo?

Oduvijek sviram isključivo bas prim jedan, jednostavno mi se ovaj instrument ispočetka svidio i ostao sam mu vjeran sve do današnjih dana. Možda i zbog toga što se bas prim svira solo, prvi glas, mada ima i drugi, i tercu, ali on ipak vodi.

Tamburaška glazba, uz muziciranje, traži i pjevačko umijeće glazbenika. Kakav je Vaš odnos prema pjevanju?

Ne pjevam solo, kao što to znaju činiti mnoge moje kolege po instrumentu. Uvijek pjevam u pratnji, skupa s ostalim članovima bande.

Baveći se toliko godina tamburaškom glazbom zasigurno imate golem repertoar prilagođen za izvođenje i »ispunjevanje želja« gostiju koji vas slušaju. Koliko pjesama znate i kako ih memorirate?

Zbilja ne bih mogao precizno kazati koliko pjesama znam, no vjerujem da u memoriji imam sigurno barem nekoliko stotina melodija i riječi. Glede memoriranja ono je izravno u svezi s brojnim ponavljanjima, opet ovisno koliko je određena pjesma popularna i tražena. One starije, koje se rjeđe izvode, moraju se vježbati pojedinačno ili na zajedničkim probama.

Gdje i s kim danas svirate?

Trenutačno sviram sa sastavom »Zora« i svakoga petka i subote smo u restoranu »Kod Batesa«.

Kako biste usporedili nekadašnju tamburašku glazbu s ovom današnjom koju svirate?

Ona stara je bila puno više narodnjačka, dok smo danas više u trendu zabavnijih nota. Više se forsira forma šlagera, naravno s modernijim pristupom, ali ipak mislim kako je sačuvan i određeni dio tradicionalizma koji tamburašku glazbu ipak čini jedinstvenom u odnosu na druge. Generalno mislim kako je onaj pravi, izvorni bački zvuk ostao sačuvan u glazbi svih subotičkih sastava koji se amaterski ili profesionalno bave tamburaškom glazbom.